Piše:Drago Perković

Kada sklopim oči nebom promiču lica.... na njemu sam umir’o..ne znam ko je...nekad sam pokušavao doznati ime...više ne..pustio sam insana na miru..s njim i sebe..na sebi je imao prsluk od vune...grebala mi je ruku..toga se jasno sjećam..sjećam se i dijela lica koje sam vidio..mirno...sklopljene oči...k’o da spava..bujna smedja kosa..duge noge i jaka prsa...pokušavao sam da se od njega odmaknem...da me ne lupi...da ne zagalami...da me ne zbaci sa sebe kad mu dojadim...
ne brini se...rek’o mi je premlaćen glas iz mraka
on je mrtav
a mrtav je i ovaj na kojem ležim ja
umiru i svi ovi čije jauke sada čuješ
u prostoriji nema mjesta ni za konac i ovdje si najsigurniji...u mraku,neko bi mogao da te uguši
ovi ljudi neće..
drži glavu gore...i diši
jedino to....
u košmaru...u onom gluhom mraku...u jednom momentu vječnosti našao sam se iznad lica svog spasitelja..tik...i učinilo mi se da mi se smješi...ne znam ko je...nekad sam pokušavao doznati ime...više ne..pustio sam insana na miru..s njim i sebe..na sebi je imao prsluk od vune...oplela mu baka,mater,žena,sestra ili ‘ćer...i on je ponosno,za puta, ženske ruke obuk’o na svoja muška pleća...a bilo je pakleno vruće u tom sobičku Bijele Kuće logora Omarska.
noćas su mi na zaklopljene oči opet promicala lica