Izdvajamo

Piše: Drago Perković

Postavka je jednom ''prijavljena'' i uklonjena sa FB-a. Zalud mi je bila prepiska sa bogovima mreže i stoga je u inat gamadima objavljujem opet...

Lilanje.....

Petrovdan je crkveni i narodni praznik posvećen svetim apostolima Petru i Pavlu, koji se slavi 12. jula.... a slava je u paljenju krijesova...lilanjem
Do Petrovdana,u Bijeloj Kući logora Omarske,sve i jedan njen stanovnik smradom u nosnicama naučio je da prepozna krv,odvaljene komade ljudskog tijela,istrgnute pramenove kose ili smrt a da nijedno ne vidi golim okom. Premlaćenost,poniženje i izgladnjivanje ne remeti taj osjećaj u nosu.On je instiktivno nepogriješiv.Krv pet ljudi je u pet različitosti.Ne miješa se.Nikada.U čulima ušiju je strpano sve drugo.

Na noć Petrovdana iza Bijele Kuće u čast Petru i Pavlu najbrutalnija smjena vojske rs je zapalila nekoliko kamionskih ili Belazovih guma.Ne znam sa sigurnošću.Neko to zove krijesovima,neko,opet,lilanjem.Ja to nazivam najbolnijim,najstrašnijim i najružnijim sjećanjem na Omarsku.Smrad paljevine nam je hrlio ispod vrata i prozora i gušio nas.Dim nas je gušio.Vrelina je palila pluća željnih svježeg zraka.

Zijevali smo k’o tići.Nas nekoliko je lizalo znoj sa radijatora.Drugi su lizali pločice ispod mokrih ledja.Treći su lizali krvave zidove.Plamen je bukvalno lizao nebesa.Lizao nam je prozor i prijeteći pucketao.Osvijetljavao nam je zadimljenu prostoriju prijetećim ogavnim ružičastim prstima.Paljevina drveta je podnošljivija nego paljevina gume.Paljevina gume se lijepi po ulazima nosnica.Lijepi se po plućima.I tako gori.Ne znam kako smo dočekali jutro.Iz Bijele Kuće su izvukli nekoliko premlaćenih ljudi.Nasumice.Povuci ovog i povuci onog.Izvlačili su one najbliže vratima.One koji nisu imali snage za bilo kakav otpor.One lagane.Jedva žive i jedva sretne.Jasno smo čuli njihova stravična zapomaganja.

Čuli smo i smijeh onijeh.Slava i tuga krijesova Petra i Pavla.
Tukli su ih.Nanovo.Ne zato što zakon prirode nije dozvoljavao da se insan brani slomljenih ruku i polomljenih nogu,nego zbog stravičnih krikova koji su parali noć.Oni su katilima zaglušivali smijeh.A nisu mogli da ga zagase.Nisu mogli ni da ih zagase.Te krikove.To je jedini otpor koji su im logoraši prije smrti pružili.I jedno i drugo pamtim k’o da sam ih juče čuo.Krikove i smijeh pomješane čujem svaki put kada vidim otvorenu vatru.Čuli smo povike da ih bacaju u grotlo paljevine.Čuli smo i poslednje udarce o trupla nemoćnih...i onda smo ih na lomaču ispratili jedva dišući.Zatvorenih očiju..Bez molitvi Bogu jer Bog tada nije postojao.

Onda mi je nos u mozak uputio novu vrstu smrada.U cijelini radzvojenog od nove vrste ljudskih zapomaganja.Vriscima se bave nervi,ne mirisi.Ti vrisci putuju površinama i dubinama nervnog sistema i nakostriješe ga.Oni te u toj vrelini ohlade.K’o u po zime.Meni se onda učinilo da sam čuo krikove jedne žene.Žene koja je to gledala i koja je,odnekud, glasno ridala.Taj glas sam htio da slušam a nisam bio kadar.Ako sam ikada osjetio strah osjetio sam ga tada.Šta da radim ako dodju po mene.Ako me snažne ruke povuku za noge.Mogu li ikako da ih spriječim.Kako da ih razljutim da me ubiju prije nego me zapale.
Smrad gorućeg ljudskog mesa izaziva TAJ strah.Ono ima specifičan smrad.Nije to strah od smrti nego od opekline.Od smrada.Bukvalno osjetiš vrzmanje opeklinà po sebi.Osjetiš pucanje krvavih plikova po koži..Smrad ljudskog tijela u vatri gomile guma fizički boli.Boja plamena na prozoru je bila drugačija.Dim je bio drugačiji.Vrelina je bila drugačija.Ne ližeš radijator.Ne ližu pločice.Ne ližu krvave zidove.Jednostavno mučiš.Muče i drugi.Čekaš da krikove proguta plamen i da prestane to ludilo.Da se ugušiš.
To lilanje je bila najduža noć mog života.Tu noć sam zagubio vjeru u ljude i nikad je ponovo nisam pronašao..tu noć sam se bojao
zbog te noći nikad nisam došao nazad u Omarsku..i ne znam hoću li
te noći se bojim i danas
gregorijanski...vaistinu


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Ponekad mi se cini da kad mi duša zaplace, zaplace i moja Caršija.

Cini mi se da zaplace tiho i tužna dok ljepotu pruža onim što ljepotu samo uništiti znaju. Cini mi se da cujem uzdah ptice kad na kesten sleti kraj ruševina Asker džamije u Starom gradu koje tamo više nema

Uzdahnete li i Vi ponekad ????....