Piše: Drago Perković

Znao sam insana koji je 40 godina živio u Canadi i koji je umro a da nije ponovo došao kući u Bosnu. Nju je, govorio mi je, uvijek volio više nego Canadu.U svojoj kući na jednom zidu je im'o staru reljefnu kartu u koju je često znao da pilji..i da drobinja sebi nešto u grudi. Često se sjetim kako sam mu se divio al' su počele i mene,dolaskom jeseni,safatavati nekakve jebene nostalgije. Nekakva bezreljefna drobinjanja sebi u grudi. Najčešće su ona kućna. Domaća. Ponekad im se lako oteti a ponekad i nije. Iz Ljubije ne bi otišao da nisam mor’o.Nikad.

Ni onda kada su iz nje otišli svi koji su htjeli da odu. Kada sam na ulici češće sretao nepoznata nego poznata lica. Ni onda kada je,k’o malim boginjama, nestalo dječije skike u igri, kad je opustošila škola i kad su počeli sa rušenjem starih zdanja. Kad su prestali noću prati ulice i kad su zažutjeli parkovi.Jednostavno, ne bi. Meni je, ustvari, odgovarao onaj mir. Pustoš nije ali se dala trpjeti.
Još uvijek negdje kod mene stanuje ta golema želja prošlosti..pred jesen
dolazi mi se..ponekad čak jako..onda mi se ostaje...još jače..i tako ja 25 godina živim na kantaru ravnomjerno rasporedjenih htijenja..jezičkom vage čas sam tamo čas sam amo..ne ubjedjuju me slike Ljubije niti me izazivaju poruke Ljubijanaca. Ne uvijek. I ne sve. Ne sprječava me ni protutnjali rat..ni sokaci mladosti..ni lica..draga i nedraga..ne sprječava me ni ono što sam bio primoran prevaliti preko ledja..prevaljivali su i drugi. Mnogi i nisu. Na neprevaljena mjesta ne namjeravam nikad ni ići. Ne bih mogao,to znam.

Ja sprječavam sam sebe. Podigao sam ovu svoju malu raju daleko od onog što sam nazivao svojim jer to nije njihovo breme da nose. U svoje ime sazidao sam neprobojan zid izmedju blizine i daljine. U njega,kad me stignu jebene nostalgije,udaram glavom do krvi. Pa čekam da zacijeli. Ne povijam. Pustim da oteče nakupljen čemer. Vavijek mene, dolaskom jeseni, handre nekakve jebene nostalgije. Domaće su, uglavnom. Handri me i sjećanje na insana koji je to sve želio i htio viśe nego ja. A nije.
Pretutnjaće se,kontam, nekako i preostalih petnaest. Da on i ja budemo bare, ako ništa.