Izdvajamo

Huso Bešić i Duško Tadić bili su komšije u Kozarcu, a sudbine su im rastavile puteve - Bešić je otišao u Njemačku, a Tadić sebe obilježio zločinima protiv komšija.

Piše: Midhat Dedić

Možda i jeste fraza koju su, kako cinici vole reći, ozbiljno shvatili jedino veliki umjetnici pera, ali život počesto "piše romane". Inspiracija dolazi iz nepredvidivosti sudbina ljudi i svijeta koji ih okružuje.

Kozarčanin Huso Bešić, zvani Vrba, sa adresom u Hamburgu, danas je ugledni "firmaš", kako se to u žargonu kaže, ponosni djed, suprug i otac četiri sina.

Prije četvrt stoljeća osvanuo je na stranicama njemačkog magazina Spiegel i drugih njemačkih novinskih izdanja. O njemu je izvještavao CNN i 15-ak svjetskih kanala. On je zaslužan za hapšenje ratnog zločinca Duška Tadića.

Dok je u BiH grmio rat, njegov Prijedor i Kozarac bili u plamenu, a Bošnjaci i Hrvati ubijani i mučeni po logorima, Bešić je preko svojih veza u Njemačkoj doznao da se Duško Tadić, ispostavit će se kasnije prvi osuđeni ratni zločinac u Haškom tribunalu, a prije toga Husin komšija iz Kozarca, krije u Minhenu.

U suradnji sa njemačkom policijom i pravosudnim organima Bešić je sa svojim prijateljima danonoćno pratio Tadića koji je 12. decembra 1994. godine uhapšen u Minhenu i pritvoren u Karlsrueu (Karlsruhe) odakle je izručen Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu. Tri godine kasnije, 7. maja 1997. godine, nakon 79 dana procesa i izjava 86 svjedoka, osuđen je na 20 godina zatvora zbog hotimičnog lišavanja života, mučenja, nečovječnog postupanja i hotimičnog nanošenja velikih patnji. Nakon žalbe, Tadić je 2000. godine pravosnažno osuđen, odležao je dvije trećine kazne i 2008. pušten na slobodu.

Kapuzinerstrasse 25

Dječak Huso Bešić volio je sladoled kod Dževahira, svako jutro kupovao je kruh u Behzadovoj pekari, meso kod Adema Gulana i nosio kući majci Fatimi i ocu Ahmetu. Da, volio je i karate, a trener mu je bio Duško Tadić, prvi komšija. Prošle su godine, a "mali" Huso je trbuhom za kruhom stigao do njemačke luke Hamburg i vremenom stekao zavidan imetak i ugled.

Zlatni ljiljan iz ruku slavnog generala

Huso Bešić je, krajem maja 1992. godine u Zagrebu, učestvovao u pripremi i prikupljanju sredstava za Prvi krajiški bataljon koji će kasnije postati okosnica stvaranja 17. slavne viteške krajiške brigade.

Zbog velikih zasluga u logističkom radu za Sedmi korpus od rahmetli komandanta te slavne jedinice, generala Mehmeda Alagića, Huso Bešić zvani Vrba u Travniku je primio orden "Zlatni lljljan".

Sjeća se i danas riječi legendarnog Alagića.

"Jeste, Vrba, ali njegov rad je hrastov", rekao je tada general.

Komšija Duško Tadić, jedan od prvih članova Srpske demokratske stranke Prijedora i predsjednik lokalnog ogranka te stranke u Kozarcu, "otisnuo se" u ratne zločince. Tu "slavu" pomno je "gradio i njegovao" po rodnom Kozarcu i prijedorskim logorima.

"Rat mi je odnio zeta Jasmina Hrnića, amidžu Selima i njegovu suprugu Nuru, suprugu amidže Junuza Zumru, amidžiće Jusufa i Adema... Duško Tadić bio je uvijek arogantan i neprihvatljiv za društvo. No, da će postati ratni zločinac niko od nas nije mogao pretpostaviti. Nažalost, Tadić je bio jedan od mnogobrojnih prijedorskih zločinaca", priča Bešić.

Događaje prije agresije pamti kroz frenetičnu organizaciju referenduma kada je, s punim autobusom Krajišnika iz Njemačke, došao u Kozarac na glasanje. Iz Hamburga je potom slušao preko telefona grmljavinu granata koje su sravnile cijeli Kozarac. Bijes, očaj, praznina, nemoć, sve se miješalo u njemu. Kada je saznao da je Dule Tadić, tako su ga zvali u Kozarcu, dok je držao kafić "Nipon", došao kod brata Mladena u Minhen, donio je odluku. Sjeo je u svog "Pajera" i uputio se u 800 kilometara udaljeni glavni grad Bavarske.

"Ne mogu opisati trenutak kada sam prvi put ispred Kapuzzinerstrasse 25 ugledao Duška Tadića. Hiljade misli prošlo mi je kroz glavu. Suzbio sam želju za osvetom. Prijavili smo njemačkoj policiji koga smo otkrili i onda mjesecima pripremali svjedoke", sjeća se Bešić.

Patriotski, ali još više ljudski poduhvat

Iako direktno uključen u detalje akcije hapšenja, samom činu nije prisustvovao jer se toga dana u Ženevi, kao logističar Sedmog korpusa susreo sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem i ministrom inostranih poslova Harisom Silajdžićem.

Huso Bešić Vrba, danas 60-godišnjak, živi u Hamburgu. Kad obaveze dozvole, "trkne" do rodnog Kozarca. Taj gradić je danas prelijep, ali platio je ogromnu cijenu u koju se "ugradio" i anonimni karatist i ugostitelj Duško Tadić, koji je u povijest ušao kao prvi haški osuđenik.

Bešić izbjegava medijsku pažnju i kaže kako je tada, sa 35 godina života, dok je u Bosni trajao pakao, bio spreman dati glavu.

Čin "lova" na Duška Tadića, bivšeg komšiju, koga su njemački mediji prozvali "Ajhmanom iz Kozarca" smatrao je i smatra i danas koliko god patriotskim, još više ljudskim poduhvatom.

I dok Bešić dolazi u svoje rodno mjesto, gdje je kao školarac jeo šampite ispred Dževahirove slastičarne, Duško Tadić zaobilazi Kozarac u širokom luku. Živi u Srbiji, sa suprugom i dvije kćerke, i kad god mu se pruži prilika tvrdi kako je osuđen nevin.

Izvor: Al Jazeera

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.