Pise: Umihana Hana Kekic
Danas sam uspjesno zavrsila zadatak koji sam sama sebi zadala da uradim. Vrijeme i obaveze mi godinama nisu dopustali da to uradim mnogo ranije..
Danas sam svom prijatelju, ocu i predsjedniku “Udruzenja roditelja ubijene djece ” Fikretu Bacicu predala rukom izvezene “malene peskire” sa imenima i godinama ubijene djece naseg grada Prijedora.
U realizaciji mog projekta pomogla mi je moja snaha Enesa koja je svojom rukom ispisala sva imena , i veliko joj hvala od srca.
Maleni peskiri su smjesteni u “sehari” koju je prema mojoj zamisli izrezbario Semsudin Velagic, a materijal za izradu je darovala firma “Stolarija Avdagic” iz B. Krupe. Zahvaljujem im se ovim putem.
Mi nase malisane ne mozemo ozivjeti, ali mozemo i moramo ih sacuvati od zaborava.
Ne dozvolimo da se sjecanje osusi kao ruzmarin koji svatove docekati nece.
Miris tuge
U nasoj tradiciji, kako u Bosni i svim njenim narodima, tako i cijelom Balkanu koristile su se “Sehare”. Sehare ,riznice ili skrinje, kako su se nazivale sluzile su za cuvanje najljepsih stvari . U njima su nase Nane, Bake ,pranane i prabake cuvale rukom sasivenu i izvezenu odjecu za svecane prilike. Cuvali su se vezeni peskiri za udaju i zenidbu sinova i kcerki. S tim bi se kitili svatovi, kumovi , mustulukszije , familija i prijatelji. Sve bi se to opralo “mirisljivim safunom”,kako su govorile nase nane i bake , a najpozeljniji je bio sapun od ruze.
Kada bi otvorili seharu iz nje se sirio miris ruza, kako mi danas kazemo onih dosadasnjih . Dovoljna je bila jedna takva ruza kad procvijeta pa da cijela avlija mirise. Danas imamo na desetine u dvoristu ali rijetko koja da mirise.
Sjecajuci se tih dana svog sretnog djetinjstva i sarene sehare u Naninoj sobi dosla sam na ideju da izvezem 102 mala peskira, za svatove koji nikad okiceni biti nece. Na malenim peskirima nema cvijeca, nema ukrasnih motiva, nema slinge ni hekle, nema…Na malenim peskirima izvezla sam imena i godine ubijene dijece mog grada Prijedora.
Djece koja nisu naucila ni da hodaju, govore, citaju, pisu, djece koja su kradom ispod oka sa rumenilom u licu gledala svoje prve simpatije . Djece koja su ubijena na pravdi Boga,kao i ona u Kragujevcu na najbrutalniji nacin “streljana”, kao ona u Jasenovcu i Ausvicu zlostavljana u logoru .
Malenoj Emiri djevojcici od 5 godina posljednja igracka je bila “kamencic”u logoru u Trnopolju. Maleni Velid imao je 2 mjeseca ,pa zar on moze biti pretnja nekom jos ni majcino lice nije cisto vidio…samo je po mirisu osjecao. Ko se bojao djecaka Stipe i Stojana imali su 14 godina. Njihov svijet je bio fudbal, bicikl ili motoric, i krisom pogled na djevojcice.
Proslo je punih 25 godina i moze proci jos sto puta toliko, i toliko da zivim nikad necu shvatiti kako neko moze da ubije bilo koga ,a dijete posebno nikad, ama bas nikad …to ne mogu da razumijem i opravdam, a tek zastitum takvog (ne) covjeka, pa da mi je rodjeni brat.
Spodoba u obliku covjeka koja moze da ubije dijete ciji se roditelji drugacije zovu ili na drugi nacin Bogu mole moze da ubije svako drugo dijete ,razlog nije potreban kad nagon potakne zlo u njemu.
Svi mi svakodnevno na ulici, trgovini, parku, busu, vozu sretnemo i vidimo malo dijete u kolicima, nosiljci ili kako teturajuci pravi svoje prve korake, malenu curicu sa masnicama i kikicama, ne znamo ni ko su ni kako se zovu ,znamo da su djeca. Znamo da nam izmame osmjeh na lice , pomilijemo ih njezno u prolazu sjetimo se svoje djece u tom periodu ili unucica koji zeljno cekaju da nas vide ,a i mi njih.
I ovo 102 djece ,i djaci u Kragujevcu, i djeca u Jasenovcu i Ausvicu, i djeca koje izbacuju mora ,kao malog Ajlana i djeca iz Ruande Ukrajine,Libije,Palestine i Sirije su mamila poglede i osmjeh na mnogim licima. Nema razlike sva djeca Svijeta su iste bezgrijesne duse. Mi odrasli smo drugaciji, ali ni to nam ne daje za pravo da ubijamo druge.
Bog, Allah kako ga god mi nazivali i na koji nacin se molili je ovaj Svijet stvorio i nas u njemu takve kakvi smo. Niko od nas nije mogao da bira ni vrijeme, ni mjesto, ni vjeru, ni naciju, pa cak ni kako ce se zvati kada smo se radjali . Tako je od kad je Svijet postao Bog nas daje, Bog nas uzima, tako bi trebalo da bude..
Na zalost nije…… Obicni smrtnici se stavljaju u polozaj Svevisnjeg i uzimaju i danas , mozda u ovom trenutku ubijaju i oduzimaju zivot djeci i drugim ljudima.
Zlobnici su sebi uzeli za pravo da ubiju 102 djece i punih 25 godina cute jos uvijek kao da se nista dogodilo nije….
A dogodilo se 102 djece su 1992 godine cinili 5 skolski odjeljenja, danas 102 djeteta cine 10 skola .
Nakon sto sam izvezla 102 imena , 102 peskira u velicini osmrtnica, zelenim i crnim koncem oprala sam ih sapunom od ruze i poslozila u seharu koju sam porucila da se izradi u cast 102 Latice koje su spale sa prelomljenih ruza. Da ih mogu ozivjeti ozivjela bi ih, to ne mogu, mogu ih sacuvati od zaborava u sehari koja mirise na tugu.
Kekic Umihana, april 2018