Piše: Čejko Kahteran

Krajem 50-tih godina proslog vijeka ostala je Safa Denanovic bez svog muza Hakije. Safa je ostala sama sa najstarijonm cerkom Sadijom, i sinovima Saidom, Suljom i Kemom. Za nas starije koji smo, samo, culi price o tim godinama sasvim je jasno u kakvoj situaciji se nasla ta mlada mama. Valjalo je hraniti cetvero”usta” sa one zecovljanske ljute zemlje. Valjalo je osvanjivati i zanocivati na njivi. Cerka je bila prilicno velika pa je pomagala materi. A sinovi? Najstariji isao u skola a onda dva mladja malena. Sadija se udala. Osnovala svoju familiju. Nastavila da zivi svoj zivot. Ubrzo je najstariji sin porastao, zavrsio skolu pa se dao na posao. Mladji Suljo je veoma mlad otisao trbuhom za kruhom. U Sloveniju. U medjuvremenu se ozenio, stekao familiju. U medjuvremenu radja se jos jedan sin, Senad. On je sluzio kao”igracka” bratu Kemi, koji ga je obozavao.

Kada sam ja ”saznao” za sebe Said i Suljo su bili vec veliki dok je Kemo bio jos uvijek djecacic. Znajuci sta Kemu ceka kada odraste, u svijeu odrasli, braca su se trudila da ga na to pripreme. Da ga pripreme tako da zna da je sam. Da se zna odbraniti, te su ga mjesecima”trenirali” u pojeti u kojoj nije bilo sijena. Osim”borilackih” vjestina tu su oni imali razne ”sprave” za bildovanje, koje su sami sebi napravili. Posto sam bio mali, nisam imao priliku da vidim Saida i Sulju kako igraju fudbal, ali sam cuo da su ”carevi” na igralistu, u sta sam se kasnije uvjerio. Kada se Said ozenio i odselio a Suljo otisao u Sloveniju, za Safu je bilo puno lakse, jer su joj djeca pomagala. Kemo je bio nekoliko godina stariji od mene tako da smo se veoma dosta druzili, ali najvise igrajuci fudbal. A znao je Kemo”navratiti” onako sputa, pa kad je vidio da moj otac nesto radi, on bi uvijek pomogao. A otac mi je pricao i za Saida, koji se druzio sa mojim amidzicem Latifom, kako su znali ”naici” kad treba nesto raditi. Ponudili bi se da pomognu ali bi na kraju odustali. Mladost bas onakva kakvu smo svi prosli.

Kao vrstan fudbaler je Kemo igrao u mnogim klubovima. Jedno vrijeme je igrao i za Rudar iz ljubije koji je nekad igrao kvalifikacije za plasman u prvu jugoslovensku ligu. Rado je Kemo isao i sa nama na turnire. Rado je pokazivao da je iz Zecova i da se toga ne stidi. Ali zivot ide. Godine prolaze i Kemo pocinje raditi, zeni se seli u Prijedor. Ali nikada, ama bas nikada nije prosao pored nekog iz Zecova a da ga ne pozdravi, onako od srca. Isti su bili i Said i Suljo. Mora se priznati da je Safa ispunila svoj san da djecu izvede na selamet. Da postanu ljudi. Kod kuce u Zecovima ostao je Senad. Krajem 80 tih godina proslog vijeka u Zecove se vraca Suljo, jer mu je zivot u tudjini dosadio. A sada razumijem zasto se vratio. Jer Zecova nema nigdje na svijetu, ali onih Zecova koje su krasili ljudi koji su u njima zivjeli. Vratio se Suljo, otvorio kafic sa muzikom. Svako vece pun kafic. Specijalno omladine koja je dolazila iz svih sela sa Brda ali i iz Cele i drugih mjesta.

Kao i sve ostale majke tako je i Safi dusman uzeo ono najdraze. Pocetkom juna 1992 god u nase Zecove ulazi ”vozd” Drago Tintor sa svojim ”hrabrim ratnicima”. Piju cijeli dan, senluce oruzjem koje su svi narodi jugoslavije uzimali a sada ga onaj drustveni otpad uzeo u svoje ruke. A sa tim su sebi uzeli za pravo da postavljaju zakone po sopstvenoj volji. Tako je jednog predvecerja , nakon sto su se”nalokali” te u svojim malim mozgovima zamislili kako su veliki, odabrani, kako spasavaju srbe i srpstvo. Onako nalokani bez kontrole nad tijelom i ono malo mozga, palili su po Hopovcima, pucali po kućama i narodu. Na kraju su dosli na Redak gdje su mene i jos 10-12 ljudi”uhapsili” te nas ”otjerali” do kuce moga tetka Vejsila Dzenanovica. Odakle i kako se tu pojavila Safa, ja neznam. Ali znam da ju je ”vozd” Tintor uhvatio za kose te je pitao za sinove. A ona jadna, nije znala ni gdje se ona nalazila gledajuci u krvnika Dragu Tintora kako mase oruzjem koje je jako opasno, posebno u rukama maloumnika. Razocaran svojim propalim ”ispitivanjem” krvnik je Safu za kosu odvukao u kuruze. Zacuo se kratki rafal, pa jos jedan. Krvnik se sam vratio.

Puno kasnije sam saznao da je nije ubio. Glumio je dobrodusnika, heroja. Ali sada kada znam sta se deilo onda bi bilo bolje da je majka Safa ubijena te noci. U toku etnickog ciscenja 23 jula 1992 god, krvnici su odveli Senada i Sulju Safine. Odveli su ih u smrt. Jer je ubijanje bilo jedino sto su ti maloumnici zadojeni mrznjom cinili. Kako sam cuo da je Kemo ubijen, tako da su ga krvnici bacili iz hotela Prijedor, sa sedmog sprata. Uhvatili su ga u njegovoj kući koja se nalazila tu pored hotela. Najstarijeg sina Saida su dusmani odveli u njihove kazamate korz koje je prolazio cijelo ljeto. Prosao je pakao Keraterma i Omarske. Izasao je iz logora sa ostalim logorasima. Majka Safa je zajedno sa ostalim prezivjelim stanovnistvom Zecova protjerana sa kucnog praga. Prognana je trazila utociste i sigurnost u Travniku,Zenici a onda se vratila u Sanski Most.

Sve te godine je majka Safa cekala i nadala se da bi se sinovi mogli odnekud pojaviti. Njenu nadu ugasile su masovne grobnice u kojima su pronadjeni njeni sinovi. Docekala ih je u Zecovima. Dosli su u kovcezima. Sahranila ih je majka na mezarju Zobisce. Ostala jos nekoliko godina, u svojoj tuzi i bolu. "Zivjela" je jer je morala. Smiraj dusi je nasla 2003 god kada se preselila na ahiret.

Neka je vjecni rahmet Safi i njenim sinovima.