14.06.1992. godine
Datum i dan koji se nekad neće moći zaboraviti...
Jutro tmurno i oblačno. U zraku se osjećala posebna atmosfera, sve je mirisalo na tugu i neizvjesnost.
Pošto su Sivci u to vrijeme bili otvoreni logor, narod iz kozaračke regije koji do tada nije bio u logoru nalazio se u Sivcima.
Bile su tu žene, djeca i muškarci. Spavalo se po kućama, štalama, šupama, traktorskim i kamionskim prikolicama.
U to vrijeme dosta muškaraca kretalo se između Kozare, Kozarca i naše regije u smjeru Trnopolja i Sivaca. Pričali su da gore, iznad ceste, sve ruše i pale, a mi smo svakodnevno gledali kako gore kuće po cijeloj regiji. Najteže je bilo mještanima iz tih krajeva, koji su gledali kako njihove kuće nestaju u plamenu.
Tog 14.06.1992. godine neko je iz tih sela doveo bika u Sivce, zaklao ga i prodavao meso. Otišao sam da kupim mesa jer je kod nas bila puna kuća naroda, ali se i dalje osjećalo da nešto nije u redu.
Počinje pucnjava negdje dole od pruge, po našoj orijentaciji, a čuje se galama i vika. Neizvjesnost raste, svi smo se uznemirili.
Nije prošlo mnogo, počelo je nešto da huči putem iz pravca Kararica. Kad smo pogledali, bio je to tenk sa velikom srpskom zastavom.
Čuje se galama dole sa Baština. Bio sam na njivi i vidim vojsku. Jedan od vojnika ugledao me i viknuo:
– Dolazi ovamo!
Bilo je to na njivi ispod kuće mog brata Mirse.
Dok sam išao prema njemu, vidio sam da je vojska raspoređena u strijelce od ceste prema Trnopolju pa sve do sivačkog puta. Držali su liniju zajedno sa tenkom.
Prvo pitanje vojnika bilo je gdje mi je naoružanje i gdje su zemunice. Rekao sam da nema ništa od toga.
Komanda je bila:
– Okreni se!
Pred njima sam krenuo uz njivu. Onda viče:
– Ko ima u ovoj kući, neka izađe!
Izašao je brat Mirso i njegov šurjak Tofo Jaškić.
Krenuli smo dalje. Pitao je ko ima tu. Rekao sam:
– To je moja kuća.
Pred kućnim vratima stajala je moja Sanela i gledala prema meni. Imala je samo 19 mjeseci i nije znala šta se dešava.
Krenuli smo dalje. Sa puta vidim u vanjskoj kuhinji mog oca puno žena i djece. Moja sestra Zlata sjekla je meso za burek, a to jutro smo doručkovali puru. Taj zvuk sjekire kako udara u drveni kapak osjećam i danas.
Pozvali su brata Ramu i on je krenuo sa nama.
Vojnik je bio dosta korektan. Vidio je mog oca, koji je tada imao 59 godina, i rekao mu:
– Ti, stari, ostani.
Ostavio je i mog amidžića Besima, koji je bio mlađi od mog oca.
Krenuli smo dalje prema putu. Iz kuće je izašao Šaban, zatim Besimova dva sina, Jasmin i Nermin, i svi smo tako bili u grupi, krećući se prema glavnom putu na kojem je bio tenk.
Dalje se vide vojnici u strijelcima koji se kreću prema Kozarcu.
Pita me:
– Ko ima gore?
Rekao sam:
– Ima moj amidžić Suad.
Iz njegove kuće izašao je Mesud Jakupović, naš zet.
Pita me:
– Ko je onaj?
Rekao sam:
– Zet.
Na to će on:
– Pa ti si rekao samo za jednu osobu.
Odgovorio sam da nisam znao da je tu.
Krenuli smo preko Ibrahimove njive ka putu. Kad smo došli na put, već je tu bilo dosta muškaraca. Vika, dreka i pucnjava čuli su se na sve strane.
Komanda je bila da krenemo niz put. Nekih stotinjak metara lijevo nalazila se kuća Muniba Ćemala. Tu su nas skrenuli i sakupili.
Na putu su bili tenk i kombi. U kombiju su sjedila dva vojnika i jedna osoba sa fantomkom na glavi, okrenuta prema nama. Nismo prepoznali tu osobu i ni danas ne znamo ko je bila.
Niže kombija bio je komandir, tzv. Cigo iz Omarske. U ruci je držao topografsku kartu i komandovao svima, lijevo i desno od sebe, određujući kojim tempom da se kreću.
Pred Munibovom kućom bile su neke klade i naredili su da tu sjednemo. Niže je bio kamion sa ceradom, pun muškaraca iz Kararica. I njima su naredili da izađu i da nam se priključe.
Vojska je trčala oko Munibove kuće. U hambaru, koji je služio kao ljetna kuhinja, pronašli su Munibova dva maloljetna sina, Muhameda i Šemsudina. Pretukli su ih pred nama, ali ih nisu priključili našoj grupi, već su ostali kod kuće.
Muniba su odveli iza kuće, gdje je bila neka zemunica. Unutra su bacali bombe, a detonacije su se snažno osjetile jer je sve bilo blizu kuće. Nakon toga naredili su Munibu da se priključi nama.
Čujemo preko motorole kako neko viče:
– Eto jednog na biciklu, držite ga!
Bio je to moj amidžić Hadžo. Vikali su:
– Stoj!
Kočio je nogama jer njegov bicikl nikad nije imao kočnice. Jedva je stao, u nekim starim patikama, samo navučenim na noge.
Pitanje je bilo:
– Gdje si bio?
A on, u zavrnutom džemperu, drži jagode i kaže da je išao u jagode.
Uslijedile su psovke i natjerali su ga da dođe kod nas u grupu.
Tu smo bili kratko, a onda su naredili da krenemo uz put prema gornjem dijelu sela.
Jedni su vikali:
– Brže!
Drugi:
– Polako, ne bojte se!
Tako su nas vodili do kuće Hamida Sivca. Avlija je bila velika i naredili su nam da sjednemo uz drvenu ogradu.
Pucnjava i galama i dalje su se čule na sve strane.
Jedan plavokosi vojnik tražio je stolicu da sjedne. Sjeo je, skinuo pancir koji je imao na sebi i počeo da viče na nas:
– JEL' IMA SIVACA? GDJE SU MACI?
Onda je uslijedila još jača prijetna ako na mom vojniku bude jedna ogrebotina ni čumaz nece ostati u SIVCIMA.Preko puta nas, u sokaku Muniba Sivca, čula se pucnjava. Pucali su u nekoga. Među nama se šaptalo da je neko ubijen. Kasnije smo saznali da je to bio Zilhad Jakupović (Dilja), koji je tu smrtno stradao. Ranjen je dotrčao do avlije Munibove i pao mrtav pred hambarom, gdje je bilo mnogo žena i djece koji su svjedočili tom prizoru.
Počeli su dovoditi ljude iz gornjeg dijela sela. Većinom su dolazili pretučeni i krvavi. Rekli su nam da je gore bila masovna tuča i ubijanja. U zaseoku Mustafci ubijen je Samed Jakupović, dječak od samo 18 godina, koji nije ni znao šta je rat, ali to krvnicima nije značilo ništa. Držali su nas neko vrijeme uz prijetnje da će nas sve pobiti ako ne kažemo gdje je MACI, iako mi nismo znali gdje je on.
Nakon kraćeg vremena stigli su autobusi i naređeno nam je da uđemo. Nagurali su nas u autobuse. Mislili smo da idemo u Trnopolje, ali smo prošli logor Trnopolje i krenuli starim putem prema Garevcima. Kada smo prošli Garevce, više nismo znali gdje idemo, sve dok nismo stigli pred Keraterm.
Tamo nas je dočekao Žigić sa svojom grupom. Počelo je maltretiranje. Naređeno je da izvadimo sve iz džepova – zlato, satove i sve vrijedno. Sve su oduzeli.
Udarali su ljude redom, kako koga stignu, a zatim su nas poslali u hale. Ušli smo u halu broj 2, a pred veče su naredili da oni koji su tog dana došli pređu u halu broj 3. Izašli smo, ali svi nismo mogli stati, pa je dio ljudi ostao u hali broj 2.
Te noći hala broj 3 bila je na meti. Redovno su dolazili i tukli ljude bez reda. Niko nije znao ko će sljedeći biti pretučen. Niko nije bio kriv, a svi smo bili krivi u njihovim očima – da bi iskalili svoj bijes i mržnju na nama.
Te noći posebno su se istakla braća Banović, koji su najviše tukli ljude do zore i nisu nam davali mira.
Tako je završio taj kobni 14.06.1992. godine.
Ja sam preživio taj dan, preživio sam i logore Keraterm i Trnopolje, i izašao iz logora, ali moja sjećanja i moj um još nisu sve to preživjeli.
Molim sve koji su preživjeli taj dan da napišu kako su oni prošli ili da ostave komentar ispod ovog teksta.
Da se zna da su tog dana na području Jaskića, Mankovića, Kilića, Pidića, Elkasovića i Hukića – desna strana gledano iz Sivaca prema Kozari – u onome što su nazivali „čišćenjem“, ubijeno više od 60 civila iz tih sela kozaračkog kraja.
Vođa tih vojnih snaga bio je Dule Tadić, kojeg su mještani prepoznali i opisali.
Tog dana u Jaskićima ubijeni su:
Abaz i Nijaz Jaškić
Sakib Elkasović
Osmo Elkasović
Samed Jakupović
Zilhad Jakupović (Dilja)
Alija Forić
Oni su kasnije ukopani u masovnu grobnicu u Sivačkim mezarlucima. Ostali odvedeni su ubijani na staroj benzinskoj pumpi, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Jakarina Kosa iznad Ljubije.

SPISAK NEVINO UBIJENI KOZARCA 14.06.92 GODINE ZA OVE UBIJENE JOS NIKO NIJE ODGOVARAO NITI SE VODI BILO KAKAV PROCES PRED SUDOM ZA OVAJ ZLOCIN..
........GRIJEH JE SUTJETI ....
.....A ZLOCIN JE PRESUTJETI ZLOCIN....
1. Jaskic (Meho) Abaz 1942-
2. Jaskic (Abaz) Nijaz 1963-
3. Jaskic (Huse) Salko 1956--
4. Jaskic (Huse) Ismet 1961-
5. Jaskic (Salih) Mirsad 1953-
6. Jaskic (Ibro) Mustafa 1930-
7. Jaskic (Zijad) Nihad--
8. Jaskic (Ibro) Hakija -1928-
9. Jaskic (Alija) Rahim 1970-
10. Javor (Ale) Alija 1952---
11. Kenjar (Bejdo) Hasan 1919.
12. Kenjar (Husejn) Huse 1935-
13. Kenjar (Huse) Husnija 1973-
14. Kenjar (Omera) Ismet 1953-
15. Kenjar (Mehmeda) Mehemed 1966-
16. Kenjar (Husejna) Mehmed 1940-
17. Kenjar (Osman) Mirsad 1962.
18. Kenjar ( Teofik) Mehmed
19. Kenjar (Mahmut) Munib 1944-
20..Kenjar (Muje) Ramo1956--
21. Kenjar (Serif) Senad 1965-
22. Kenjar (Huse) Serif 1935...
24. Kilic (Mustafa) Hasan 1949-
25. Kilic (Hazim) Hamdija 1973-
26. Kilic (Hasan) Hazim 1937-
27. Kilic (Himija) Himzo 1965-
28. Kilic (Husejna) Mirsad 1972-
29. Kilic (Saliha) Mustafa 1969-
30. Kilic (Ahmeta) Nihad 1961-
31. Menkovic (Sulejmana) Jasim 1938-
32. Menkovic (Jasima) Selim 1957-
33. Menkovic (Jasima) Vahid 1965-
34. Menkovic (Jasima) Ilijaz 1969.
35. Nureski (Alije) Iso 1922.-
36. Nureski (Iso) Nihad 1968-
37. Nureski (Iso) Mirsad 1970--
38. Jakupovic (Osme) Zilhad 1963-
39. Jakupovic (Huse) Samed 1973
40. Elkasovic (Saliha) Redzep 1946-
41. Elkasovic (Mehmed) Salih 1971-
42. Elkasovic (Zijada) Nijaz 1954-
43. Elkazovic (Zijada) Ilijaz 1961-
44. Elkasovic (ZIJADA) Sakib 1968-
45. Elkasovic (Hamdije) Midhad 1972-
46. Elkasovic(Osmana) Osme 1963-
47. Elkazovic (Teofika) Emir 1967-
48. Elkazovic (Refika) Ismet 1963-
49. Colic (Mehmeda) Fadil 1942..
50. Colic (Rame) Dervis 1955-
51. Zenkic (Omera) Arif 1934-
52. Jakupovic Adem-
53. Foric Kasima Alija-
54. Foric Teofika Smail-
55. Besic (Šerifa) Munib
56. Selimovic(Meho) Mehmedalija 1937-
57. Selimovic (Mehmedalija) Sead 1973-
58. Huskic ( Sulejman ) Serif-1926-
59. Huskuc ( Hase) Emina - 1928-
60. Huskic (Serif) Enver - 1956-
61. Huskic (Sulejman) Edhem - 1929-
62. Huskic (Abid) Suhra-1930-
63. Sahbaz(Smail) Jasim -1973-
64. Velic (Ramo) Ilijaz
65. Turkanovic Fikret
66. Bahonjic (Meho) Ramo-1960-
67. Bahonjic (Šerif) Munib 1937-
68. Bahonjic (Kasim) Emir-1969-

FB:Neno Sivac