Priča Zijada Elkasovića – čovjeka kojem su 14. juna 1992. godine ubijena tri sina
Dana 14. juna 1992. godine srpska vojska naišla je iz pravca Gariba. Pucnji su odjekivali sa svih strana, a vojnici su stigli i do moje kuće.
Zaustavili su se ispred kuće i povikali da svi muškarci izađu. Tako su izašli moji sinovi Ilijaz, Nijaz i Sakib. Pucnjava se i dalje čula svuda oko nas. Sve muškarce iz mahale okupili su ispred moje kuće, kod šumice, i poveli ih putem prema Kozarcu.
Dok su ih odvodili, začuli su se rafali. Pomislio sam da pucaju u zrak kako bi ih zastrašili. Nisam ni slutio šta se zapravo dogodilo.
Kada se sve malo smirilo, polako sam izašao da vidim šta se dešava. U daljini sam ugledao tijelo koje je ležalo na putu. Provirio sam kroz živicu i prepoznao svog sina Sakiba.
To je bio šok koji ne mogu opisati.
Nisam znao šta da radim. Nisam smio izaći na put da ga sklonim. Moja supruga Fadila pitala me šta se dogodilo i gdje su djeca. Rekao sam joj da su ih odveli na ispitivanje i da će se vratiti. Nisam joj dozvolio da izađe iz kuće.
Otišao sam u šupu, napravio neku kuku i, kada je pao mrak, provukao je kroz živicu. Zakačio sam je za Sakibovu jaknu i polako ga privukao do grabe. Zatim sam ga, malo noseći, malo vukući, odveo iza štale i pokrio kuruzovinom da ga Fadila ne bi vidjela.
Kasnije sam čuo da su ubijeni Abaz, Nijaz i još neki momci u Sivcima.
Sutradan smo konjem i konjskim kolima natovarili mog Sakiba, Abaza, Nijaza i još jednog osamnaestogodišnjeg mladića koji je ubijen kod kuće Mustafe Sivca. Bio je iz Gornjih Jakupovića.
Iskopali smo jednu veliku rupu u mezarju u Sivcima i tu ukopali Sakiba, Abaza, Nijaza i još dvojicu mladića iz Gornjih Jakupovića koji su tog dana ubijeni u Sivcima.

Vratio sam se kući i nastavio živjeti. Za Sakiba sam znao da je ubijen, ali za drugu dvojicu i ostale nisam znao šta im se dogodilo toga dana.
Vrijeme je prolazilo. Kasnije smo protjerani i lutali na razne strane, ali svojoj Fadili nikada nisam rekao da je Sakib ubijen.
Znala je sanjati da je došao kući i dozivati me:
„Zijade, ustaj, eno mog Sakiba. Došao je, zove da mu otvorim vrata.“
Ja bih ustao, izašao pred kuću da ona čuje kako otvaram vrata, pa se vratio i tako je umirio, nakon čega bi ponovo zaspala.
Zijad i njegova Fadila vratili su se svojoj kući 2000. godine. On joj nikada nije rekao da je Sakib ubijen, niti je iko drugi smio to učiniti. Vjeruje se da su oboje otišli s ovog svijeta, a da ona nikada nije saznala šta se dogodilo tog 14. juna 1992. godine.
Toga dana svi koji su odvedeni bili su ubijeni. Govorilo se da su likvidirani kod tadašnje štamparije, a njihovi posmrtni ostaci kasnije su pronađeni u masovnoj grobnici Jakarina Kosa. Tog dana ubijeno je više od šezdeset mještana Menkovića, Jaškića, Kenjara, Čolića, Kilića i Huskića.
Ovu priču lično mi je ispričao rahmetli Zijad Elkasović. Bilo je izuzetno teško i bolno slušati ga dok je govorio o sudbini svoje porodice.
Neka je svim nevino ubijenim vječni rahmet.

FB: Neno Sivac