Izdvajamo

 

Danas je u prostoru nekadašnjeg prijedorskog logora Trnopolje, obilježena 34. godišnjica od otvaranja ovog zloglasnog logora koji je u Haškom tribunal označen kao, logor silovanja žena i djevojčica.

Komemorativni skup je održan u organizaciji Udruženja logoraša “Kozarac” i “Prijedor 92”. U presudama koje su se odnosile na prijedorski logor Trnopolje, izvan svake razumne sumnje je dokazano da se ništa nije dešavalo slučajno. Odlukom Kriznog štaba opštine Prijedor, 26. maja 1992. godine formiran je logor Trnopolje. Dan ranije počeolo je zatvaranje nevinih Prijedorčana u zloglasni logor Omarska. Etničko čišćenje, zatvaranje građana nesrpske nacionalnosti u logore, masovne egzekucije, silovanja u Prijedoru prije 34 godine, dio je plana koji je realizovan kroz odluke kriznog štaba. Od 26. maja 1992. kroz logor Trnopolje, je prošlo više hiljada zatočenika. Prema procjenama Ujedinjenih naroda, logor je u jednom trenutku imao između 5.000 i 6.000 zatočenika, od kojih su 300 bili djeca, a oko tri hiljade žena. Preživjeli logoraši tvrde da je broj zatočenih bio daleko veći.
Za logor Trnopolje svjetska javnost je saznala 5. augusta 1992. godine, kada je ITN objavila snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice.

 

Među njima je bio i Fikret Alić koji je i danas došao u mjesto zatočenja i teških patnji. Još jednom je otvorio dušu i progovorio o danima koji se ne mogu zaboraviti. “ Na nama su se iživiljavali, ali mi je najteže padalo što su ubijali žene i djecu. Moj did je ubijen na pragu. Šta je moj did skrivio? Čovjek u 82. godini, nepokretan. S nama su stradali i Hrvati i Srbi koji se nisu slagali s tom politikom. Zločinci nisu birali sredstva koga će ubiti, ali hvala Bogu neko je preživio”, naglasio je Alić.

I, dok godine prolaze, logoraši umiru, brojni naredbodavci i počinitelji zločina u logoru Trnopolje, uspjevaju pobjeći od pravde. Od oko 300 ubijenih logoraša Trnopolja, oko 200 je ubijeno na lokalitetu Korićanske Stijene.

 

Predsjednik Saveza logoraša BiH, Seid Omerović, danas je u Trnopolju po tko zna koji put je ponovio da su državne institucije zaboravile logoraše koji i danas čekaju zakonska rješenja.

U Trnopolju malom selu koje je oko pet kilometara udaljeno od Kozarca, danas je obilježena 34 godišnjica od formiranja logora u nadi da se patnje zatočenika više nikada i nigdje ne ponove, iako je slika današnjeg svijeta, više nego žalosna uzimajući u obzir ratove i patnje nevinih građana.

LOGORAŠ

Posveceno svim preživjelim logorašima, 

autor Semira Jakupović


Ukrali su mi slobodu

Dok sam čučao

Gladan i žedan

Pognute glave

Bez vida i sluha

Zavezanih ruku

I poderanih rukava

S puščanom cijevi

Kraj napeta uha.

 

Ukrali su mi komad neba plavog

Meni,čovjeku,

S glavom punom gnjida

Bez griže savjesti

I imalo stida

Komad neba postao je komadić

Pa komadičak

Sve dok se nije

potpuno izgubio iz vida.

 

Ukrali su mi ponos

A ja sam nijemo ćutao

U zamjenu za život goli

Iza bodljikave žice

Maštao o familiji svojoj

I komadu neba

poput ranjene ptice.

 

Kostur sam živi bio

A rebra moja

K’o utihle dirke

Ove smrtonosne svirke

Bez početka i kraja

 

Bio sam obrijane glave

A moje oči bez sjaja, plačne

I lica drugova mojih,ista

Iz sobe zloglasne, mračne.

 

Ovu sliku iz albumu uspomena

Ja želim zauvijek iščupati,

A ona mi se uvijek

Kao nepozvan gost vraća

Jer svako svoju cijenu

Dobrote i naivnosti plaća.

 

Preživio sam udarce i pakao

Posječen oštrinom mržnje mača

Na koljena sam padao

I iznova se dizao

Na rubu pameti i plača.

 

Sada slobodno hodam

Sa trunjem u očima

I noćnim morama

U jednom komadu

Sa hiljadu ožiljaka

Izrešetanog srca

I propalih ideala.

 

Da li je to ironija sudbine?

Da li mi se i život

nemilosrdno sveti?

Ptica slomljenih krila

Dobila je komad plavog neba

Ali više ne može da leti.

 

Vraćena mi je sloboda

A ukraden život


Semira Jakupović

 

Senudin Safić/ mojprijedor.com/ foto: Nijaz-Caja Huremović

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.