23.maj 1992.godine je dan u kojem je u Prijedoru počeo otvoreni ratni sukob. Od oružanog preuzimanja kontrole nad gradskim područjem koje je SDS sa lojalnim policijskim snagama izveo 30.aprila desilo se niz incidenata. Serija oružanih incidenata započela je pogibijom jednog srpskog vojnika na punktu, zatim pogibije rezervnog policajca, a potom i odmazde nad četvoro nedužnih civila Muslimana, do pogibije dva srpska vojnika i ranjavanje četvorice na punktu u selu Hambarine 22.maja 1992.godine.
Svi ti događaji sa smrtnim posljedicama nisu bili dio ratnog sukoba iako je rat već skužbeno trajao od 6.aprila 1992.godine. Puni ratni sukob je započeo onda kada je vojna sila, teška artiljerija, oklop i uvježbana pješadija iskorištena da se napadne jedno selo i izvrši njegova okupacija. Tog 23.maja 1992.godine vojni arsenal koji je decenijama ranije stvarao radni narod Jugoslavije upotrijebljen je protiv pripadnika jednog naroda u Prijedoru.
Oni koji su branili selo nisu imali nikakve vojne šanse da se odbrane, posjedovali su pješadijsko naoružanje a u najvećoj mjeri su to bile puške M48 takozvane „tandžare“, što je tehnologija iz Prvog svjetskog rata te lovačko i lično naoružanje, uključujući i ručno rađene pištolje „kubure“. Municije nisu imali niti jedan borbeni komplet, nisu je imali dovoljno ni za dan borbe. Osim prijedorskih Srba, niko drugi nije posjedovao niti jedan komad oruđa, top, minobacač i ono što je bilo presudno nisu imali nikakva protuoklopna sredstva.
Srpska strana nije oskudijevala u naoružanju, na raspolaganju su imali na desetine haubica, topova, minobacača te tenkove i oklopne transportere. Imali su u to vrijeme neograničene zalihe granata i municije svih kalibara. Pored oklopa i artiljerije premoć su imali i u naoružanom ljudstvu, te u vojnoj organizaciji koja je bila ustrojena mnogo ranije. Većina pripadnika srpske vojske je bila već iskusna u borbi sa ratišta u Hrvatskoj gdje su na sličan način ratovali, uz ogromnu nadmoć u vojnom arsenalu.
Kolika je nadmoć srpske strane bila na samom početku dovoljno govori činjenica da prilikom zauzimanja sela Hambarine nisu imali niti jednog ranjenog pripadnika, a selo je bilo okupirano, desetine kuća razoreno, a stanovništvo pobjeglo u zbijeg.
Tadašnje okupacijske vlasti u Prijedoru su izdale ultimatum mještanima Hambarina ali i drugih muslimanskih sela na lijevoj obali rijeke Sane. Tražili su da se preda Aziz Ališković i naoružanje koje su imali, a dobro su znali da u tim naseljima na lijevoj obali nema nikakve vlasti koja bi taj ultimatum i provela. Jedini nivo vlasti su bile mjesne zajednice, na cijelom brdu nije bilo niti jedne policijske stanice i sve i da je postojala volja da se realizuje ultimatum to nije imao ko provesti.
Komandi srpskih snaga činjenica da u Hambarinama ne postoji niti jedan vojni cilj nije predstavljala problem. Naredili su granatiranje i u nekih sat vremena ispaljeno je na civilne kuće oko 400 granata. Nakon artiljerijske pripreme započeli su i oklopno pješadijski napad. Upotrijebili su samo dva tenka, jedan je u pratnji oklopnog transportera išao na čelu kolone a drugi je davao podršku iz Tukova. Koliko im je trebalo da se popnu do centra sela i škole do tada je i trajao napad. Enklavu muslimanskog stanovništva skoncentrisanu u 6 mjesnih zajednica razdvojili su u dvije manje. Njih nisu dirali do jula, jer su već sutradan krenuli da okupiraju i očiste od Muslimana drugu, veću koncentraciju tog stanovništva u reonu Kozarca.
Ništa časno i herojsko nije bilo u tim majskim srpskim pobjedama u Prijedoru. Sa tolikom vojnom nadmoći i silom, mogli su čast jedino odbraniti humanim postupanjem prema civilima i onima koji su im se predavali, a tu su zagrdili da ne može gore. O tome govore i presude za ratne zločine gdje je Prijedor najgori ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u svijetu nema primjera takve koncentracije presuđenih ratnih zločinaca u jednoj lokalnoj zajednici.
U presudi Milomiru Stakićo o događajima vezanim za 23.maja 1992.godine svoju ekspertizu dao je i vojni vještak i to onaj kojeg je pozvala Stakićeva odbrana:
„General Wilmot, vojni vještak kojeg je pozvala odbrana, u svom iskazu je izjavio da je, u situaciji u kojoj Muslimani napadnu grupu srpskih vojnika na kontrolnom punktu i pritom ubili dvije osobe, bilo razumno i promišljeno tražiti da se predaju osobe odgovorne za to ubistvo i da se preda svo naoružanje. On je dalje izjavio da bi, ukoliko se to naređenje ne ispoštuje, bilo opravdano da vojska krene u potragu za počiniocima, a u takvoj situaciji može doći do borbe. Međutim, general Wilmot je jasno rekao da su napad na civilno stanovništvo i uništavanje 30-50 kuća neopravdan odgovor na ovaj incident.“
I sve ostalo što je uslijedilo bilo je neopravdano, naselja i ulice su jedno po jedno bili očišćeni, ljudi u njima su napadani, ubijani, pljačkani i progonjeni iako su prethodno predali naoružanje, izrazili lojalnost a vlasti su im garantovale sigurnost. Selo po selo, ulica po ulica, do kraja rata svi nesrbi su bili progonjeni i do kraja rata je ubijeno 3176 a protjerano oko 53.000 ljudi.
23.maj 1992.godine je ostao u sjeni drugih događaj koji su uslijedili. Mještani Hambarina su iz neobjašnjivog razloga uzeli kao bitniji datum kada se desio incident u kojem su poginula dva srpska vojnika i niti jedan mještanin Hambarina. Taj incident namjerno predstavljaju kao napad na selo iako je suludo povjerovati da bi pored svih tenkova i oklopnih transportera neko napad na njihovo selo izvršio u civilnom putničkom vozilu.
Autor ovih redaka je pokušavao davati značaj 23.maju, jedan od pukušaja je i ova instalacija sa slike posvećena za 466 ubijenih žena i djevojčica Prijedora. Ali nije se primilo, osim ove moje instalacije koja je bila zabranjena na 20 godišnjicu, pa je postavljena tek 2013.godine, drugih pokušaja da se 23.maju u Prijedoru da neki značaj u Prijedoru nije bilo. Zanimljivo je da u jedinoj rezoluciji u kojoj se pominje i genocid u Prijedoru u rezoluciji koju je donio parlament američke savezne države Misuri, na moje insistiranje u tekstu rezolucije stoji 23.maj 1992.godine kao istinski početak zločina u Prijedoru.
Naravoučenije, ako budemo ove važne datume ignorisali i davali značaj incidentima poput onog koji se desio u hambarinskom polju 22.maja 1992.godine revizionisti u Prijedoru će imati dovoljno argumenata da tamburaju o „prvoj žrtvi“, „napadu na mir“,„odbrani grada Prijedora“ i sve drugo što se službeno i neslužbeno nameće kao narativ.

Edin Ramulić/Dan bijelih traka Prijedor