Izdvajamo

 

Ef. Mahić imao je samo 10 godina kada je s roditeljima odvedeni u logor Trnopolje

Danas će biti ukopano još 7 žrtava ratnih zločina u Prijedoru. Među njima su braća koja su imala 23 i 24 godine u momentu ubistva, a najstarija žrtva imala je 70 godina. Agresor nije birao.

Teški su svi oni dani od '92. godine. Sve ove 33 godine su teške i nose svoju bol za članove porodica ubijenih. Neku vrstu smiraja nalazimo kada ukopavamo njihove posmrtne ostatke u zemlju kojoj pripadaju - kaže Amir ef. Mahić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Kozarac.

 


Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocid iz Kanade, ističe da se u Prijedoru desio genocid.

To nije stav nauke, nego i suda. Imamo presudu iz '95. nad Draganom Opačićem koji je priznao optužnicu Tužilaštva BiH koja ga je optužila za genocid. Nažalost, malo se koristi u javnosti. U Prijedoru je izvršen sudski presuđeni genocid – kaže Ramić.

 

Ef. Mahić imao je samo 10 godina kada je s roditeljima odvedeni u logor Trnopolje, a svjedočenje o tome smatra obavezom.

 

Nije to lahko sjećanje, ali ističem da je obaveza nas preživjelih da govorimo o onom što se desilo. Ubijenim nije data prilika da mogu svjedočiti, a nama preživjelim je obaveza – kazao je.

 

I Ramić je tih godina bio prinuđen napustiti rodni Prijedor.

Bio sam na spisku za odstrel. Spašavao sam sebe, suprugu i tek rođenog sina. Morao sam da ostavim sve što sam imao. Mogu nas otjerati iz Prijedora, a ne mogu uništiti borbu za istinu i pravdu. Nadam se da ćemo uskoro imati i rezoluciju o Prijedoru – kazao je.

Još uvijek se traga za mnogim žrtvama, a naši sagovornici ističu kako neće odustati od potrage za njima sve dok su živi.

hayat.ba

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.