„Hapsi koga imaš, neću više da vidim ove ljude ovdje!“ – rekao je glavni državni tužilac Marinko Jurčević.
„Ne mogu doći do svjedoka, u inostranstvu su“ – odgovorila mu je Slavica Terzić, tužiteljica za ratne zločine u Tužilaštvu BiH.
Jurčević se okrenuo prema Fatimi Fazlić i meni sa pitanjem: možete li vi pomoći kod svjedoka? Rekli smo, možemo pokušati.
Slavice diktiraj, naredio je Jurčević, pročitala je iz svog rokovnika 14 imena, dobili smo ih na isprintanom papiru. Sutradan smo otišli u Kozarac, obišli sva naselja odakle su bila prezimena sa spiska, do 13:00 h imali smo sve telefonske kontakte. Ono što agenti SIPA nisu uspjeli u tri mjeseca boravka na terenu Fatima je uz moju šofersku pomoć riješila za jedno majsko prijepodne 2008.godine.
Nije prošlo ni sedam dana a hapšenja su započela. Prva grupa od osam optuženih za zločin na Korićanskim stijenama bili su u pritvoru.
Fatima Fazlić, u to vrijeme predsjednica Udruženja Prijedorčanki „Izvor“ potpisala je desetine pisama, zahtjeva i prijava kojima smo odlučno tražili da se zločin na Korićanskim stijenama procesuira. Organizovali smo i dva protesta porodica pred zgradom Suda i Tužilaštva BiH, tražili i odlazili na sastanke dok se nismo smučili glavnom tužiocu i on izdao naredbu da se krene sa hapšenjima.
Fatima Fazlić nije propustila niti jednu raspravu u sudnici, vozili smo i ohrabrivali svjedoke i porodice žrtava, putovali kombijem nekad i po dva puta sedmično, omrzao nam je svima taj put preko Skendera ali nije bilo niti jedno ročište da nismo popunili mjesta u publici.
I ne samo to suđenje, u vrijeme dok je Fatima Fazlić vodila udruženje pružali smo podršku svjedocima sa područja Bosanske krajine, gdje god bi to od nas tražili iz Odjela za podršku svjedocima Suda BiH, i nismo ih vozili samo u Sarajevo. Saradnju smo uspostavili i sa Okružnim tužilaštvom Banja Luka, pomogli smo da se devetorica ratnih zločinaca iz Prijedora osude i u Banja Luci, a odazivali smo se i za druge opštine kad bi to od nas tužilac Branko Mitrović tražio. Strpljivo smo znali satima ubjeđivati ljude da idu svjedočiti u Banja Luku, bilo je otpora jer ljudi nisu imali povjerenje u pravosuđe, ali bi na naš nagovor na kraju uvijek pristajali.
Fatima se nikad nije žalila, imala je ogromnu energiju i njen šarm je uvijek znao oraspoložiti i one koji bi na sud išli sa najvećim brigama.
Podrška pravosuđu i svjedocima u predmetima za ratne zločine bio je jedan kolosijek kojim je predsjednica Fatima Fazlić upravljala sa nama u Izvoru, na drugom kolosijeku, onom za nestale osobe davala je sebe još više. Neumorno je tragala za informacijama gdje se kriju posmrtni ostaci nestalih Prijedorčana, među njima i njenog Nedžada, oca njene dvije kćeri.
Obilazila je sve lokalitete gdje su se vršile ekshumacije, od Jakarine kose do Korićanskih stijena. Na Korićanskim stijenama se demonstrativno u provaliju spustila u visokim petama kako bi pokazala da teren nije toliko neprohodan i da se treba detaljno pretražiti. Putovala je po cijeloj regiji da pošalje apel da se sudbina svih nestalih osoba mora najhitnije riješiti. Stajala je na čelu kolone kad smo organizovali prve protestne šetnje za nestale osobe u Prijedoru na Dan ljudskih prava.
Na komemoracijama u logorima se obraćala u ime svih preživjelih i porodica ubijenih, čitala je imena žrtava ali svaki put i zahtijevala da se utvrdi odgovornost za počinitelje ratnih zločina. Pripremio sam 36 imena odgovornih za logor Omarska, opasnih ljudi iz Prijedora, rekla mi je ne mogu ja to, imam kćerke, plašim se, prevelik je to teret. Ali sutradan u Omarskoj mi je prišla, uzela tekst i javno odaslala poruku da zločinci mirno ne spavaju, ruke su joj drhtale, i glas, ali je čitala kao da joj je to zadnje što mora uraditi u životu.
I tako u svemu što smo radili, Fatima je preuzimala svoj dio odgovornosti, formalno ona je bila najodgovornija kao predsjednica. Izvor nikad prije a ni poslije nje nije bio toliko angažovan kao u njenom mandatu, a četiri predsjednice su se izmijenile. Prijedorčani joj za života nisu izrazili ni mrvu zahvalnosti za njenu požrtvovanost. Većina porodica žrtava sa Korićanskih stijena i drugih mjesta zločina gdje je Fatimina energija bila pokretač sudskog procesa, niti ne znaju da je to bila ona. U svemu što je radila bila je skromna, prostodušna i iskrena, žena koja je i u najgorim temama i situacijama znala vedrinom oraspoložiti ljude.
U jednom trenutku je sagorila. Naprosto je morala otići, napustiti sve što je do tada radila i predstavljala. Zadnje godine je provela u Švicarskoj, sada sa prezimenom Selimović.
Rođena je u porodici Žerić. Do rata je kao geološki tehničar radila u rudniku boksita u Jajcu i živjela na relaciji Kozarac – Jajce. U ratu ostaje sama sa dvije kćeri, mlađa Lejla tek se bila rodila. Fatima se u potpunosti posvetila njima i izvela ih na pravi put, obje poslala u Tuzlu da završe fakultete. Starija Dženana je bila student generacije na defektologiji.
Jutros je do mene stigla strašna vijest, nakon kratke ali teške bolesti preminula je. Ukop je u subotu 24.maja, na dan kada je njen Kozarac 1992.godine napadnut. Ispraćaj je ispred porodične kuće u Selimovićima – Urga, Tržac u Cazinu. Godište šezdeset treće, Fatima je umrla u šezdeset i trećoj. Bila je moja omiljena i jedina prava Predsjednica ikad. Hvala Ti Fato! Udruženje Prijedorčanki „Izvor“ ću pamtiti po Tebi.

FB Edin Ramulic