Izdvajamo

U okviru sedmice 18.tog međunarodnog festivala pozorišta za djecu, učenici razredne nastave naše škole danas su posjetili Dječije pozorište RS-a, te pogledali predstavu “Kaštanka” – Anton Pavlovič Čehov.

Kaštanka je jedna od najslavnijih Čehovljevih kratkih priča i odlikuje se glavnim kvalitetama koje obilježavaju i ostatak njegova opusa, a to su prvenstveno duboko razumijevanje ljudske psihe. Kaštanka je obilježena snažnim ruskim koloritom, ali istodobno je i univerzalna pripovijest o ljubavi, odanosti i odgovornosti.

Čehov je slavan satiričar društva, a u ovoj priči bespoštedno prikazuje ljudske slabosti iz vizure čovjekova najboljeg prijatelja: psa. Kroz oči kujice Kaštanke ljudski svijet nazire se u punini svoje bijede, ispraznih nastojanja i slabosti.

 

Pas ne osuđuje. Pas se vodi svojim elementarnim nagonima. Treba hranu i toplinu, ali i ljubav. Upravo zato što promatra ljude kroz prizmu potrage za ljubavlju, čitatelja/gledatelja izaziva da se zapita koliko je čovjek ljubavi sposoban pružiti i kakvim se sve izgovorima služi kada je njegova ljubav manjkava.

 

Kaštankin svijet prvenstveno je svijet mirisa (mirisa piljevine, blata, čaja, votke, mesa), ali najvažniji orijentir njezina postojanja je gazda. On je središte njezina svijeta, izvor sigurnosti i pripadnosti. Za to se psić odužuje bezrezervnom ljubavi koja jednako strpljivo prihvaća i milovanja i udarce, i tepanje i psovke. Kada se izgubi i na koncu udomaći kod novoga „gazde“, cirkusanta koji nastupa s uvježbanim životinjama, Kaštanka će se naći u dvojbi: je li bolji gazda koji te ne tuče i hrani, ali uvjetuje svoju ljubav, ili je bolji grub, nepredvidljiv i nepouzdan gospodar koji te voli bezuvjetno, ali „na svoj način“.

 

Dvojba je to u kojoj se nijedan čovjek ne bi volio naći, a Čehov traži da porazmislimo u čemu smo gori od psa, trebamo li se katkad ugledati u pseću ljubav ili ipak prestati ljubavlju nazivati široku paletu odnosa temeljenih na patnji i neslobodi.

Učenici i njihovi učitelji su kratko slobodno vrijeme iskoristili za kraći obilazak grada i šetnju.


juoskozarac

 


Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?