Izdvajamo

Kritika na Kozarčane od jednog od naših posjetioca


Kula u KozarcuKozarac je možda najbolji primjer bošnjačkog kulturnog samoubistva. Šta li Kozarac od svoje slavne prošlosti nudi osim par starih mezara u haremu preko puta Mutničke džamije i onog lijepog ulaza sa tarihom? Stanje kule je najbolji pokazatelj naše svijesti, zapušteni smo, samo što se ne srušismo u zbunjenosti vlastitog identiteta. Narod se vani identificira sa Kozarcom kojeg svi toliko "vole", ali šta se dogadja ljeti? Šta ljudi daju svome mjestu osim kuca ofarbanih u neke čudne boje i avlija punih betonskih lavova? Očekuje li naš narod išta osim bazena, pive i pjevač(ic)a? Prošao sam Bosnu uzduž i poprijeko mnogo puta, praznijih džamija od kozaračkih nisam vidio. Malo gdje sam vidio punijih kafića. Postoji li ikakvo kulturno događanje u Kozarcu ili smo kulturu sveli na Mitra Mirića? Koja je zadnja linija očuvanja identiteta u RS-u? Možda krov na četiri vode? Ah, ni toga nemamo.

Par munara, praznih džamija, na tome smo ostali. A ispod dvije najljepše munare naša se omladina polugola i pijana brčka u bazenima uz hitove Marte Savić. Ako bolje pogledate munare su pored bazena požutile. Možda se stide nekulture.

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.