Izdvajamo

Piše: Alma Ćirkić

Prija odmor od društvenih mreža. Barem dan ili dva. Onda opet Jovo nanovo. Vezan si poslom, želiš vidjeti šta ti je s prijateljima, pročitati vijesti...
Bože, u šta smo se pretvorili... Nekako sam jutros posebno svjesna koliko smo skloni osudama i komentarisanju nečega o čemu pojma nemamo.
Opterećujemo se Šabanovim vanbračnim sinom, serviraju nam se informacije ko urla i penje se po stolu u Parovima i Zadruzi...

Jako uspješne serije slika sa pijace četvrtkom koje se objavljuju na jednom od lokalnih portala, a koje mnogo znače nostalgičarima, postaju tema rasprave o tome koliko je ko zastupljen na slikama i nakon svega par komentara rasprava postaje uvrijedljiva i neugodna.

Lokalni privrednik, koji je uspio za kratko vrijeme sagraditi malo carstvo u svom rodnom gradu, isključivo poštenim radom i sopstvenim žrtvovanjem i zalaganjem, dobije par ironičnih komentara koji mu predviđaju neuspijeh i savjetuju povlačenje. Na stranicama na kojima nekolicina lokalnih humanista želi pomoći ljudima koji nemaju nikoga, pojedinci u komentarima žele da naglase da su pomogli financijski i čak nemaju problem s tim da navedu iznose. Komentarišemo sa koliko sisa raspolaže Brnabićkin sin i kakva je uloga premijerke u životu tog djeteta.
Primjećujemo li pri tome ljude oko sebe? One kojima su tijela do pola u kontejnerima? One koji nemaju dovoljno za lijekove?
Ako se dotaknete politike, dotakli ste dno. Tu je teško odlučiti ko prednjači, portali sa objavama ili građani sa komentarima. Nacionalizam, vrijeđanje, primitivizam... Gramatički neispravno napisani komentari ali puni žaoka mržnje i osude. Pitam se znaju li oni koji ostavljaju takve komentare sa različitih strana koliko upravo time pokazuju koliko su slični. Vjerovatno ne.
Znate, u nekim davnim vremenima, odgajani smo na način da ćutimo, ako već nemamo šta pametno reći. Šta nam se desilo? Da li smo to zaboravili ili je tragedija veća? Mislimo da smo pametni? Refleksija naše pameti se ne vidi u okruženju...
Želja za ličnim dokazivanjem, težnja za nekim iskrivljenim idealima, ljudi sa psihičkim problemima i viškom novca... Starlete, loši momci, bezvrijedna muzika, nepristojni muzički spotovi, lopovi u Vladi, loši momci u policiji, redovi pred stranim ambasadama, ubistva i saobraćajne nesreće...

Da pokušamo barem na par dana? Da pokušamo da vidimo samo ono lijepo oko sebe? Da pokušamo biti bolji nego što smo sada? Tolerantniji, darežljiviji, umjereniji? Da se na par dana suzdržimo od negativnih i ružnih komentara? Da pokažemo razumjavanje prema ljudima oko nas? Da krenemo od sebe?
Evo ja počinjem danas. Ova negativna reakcija na društvene mreže je posljednja ove sedmice. Neću više. Obećavam.
Kako zračiš, tako privlačiš!
Danas ću da zračim srećom što smo svi u kući živi i zdravi. Zračiću srećom zbog ljubavi koju primam. Zbog činjenice da na svijetu ima dobrih ljudi. Zbog činjenice da živim u prelijepoj zemlji prepunoj prirodnih bogatstava i ljudi sa dušom mekšom od pamuka. Danas, jer ja tako biram. Bez uticaja loših objava na društvenim mrežama.
Već danas, jer ja tako želim!
Treba odnijeti nekom šerpicu supe ili kolač.
Treba uputiti kompliment nekom čiji izgled vam se svidi.
Nahraniti napuštenu životinju.
Treba reći nekom danas nešto lijepo.
Ne samo danas.
Budimo ljudi, jer...

“Ako činite dobro, činite ga za sebe, ako činite zlo, činite ga sebi.” Mahatma Gandhi


Evo vam ova misao Meše Selimovića za buđenje i razmišljanje.

"Život je izbor a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora a pravi kako hoće. Život na koji se bez otpora pristaje to je bjedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek posta...je slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem."