Izdvajamo

Piše: Alma Čirkić

Cijeli se dan ja nešto juče koprcam na poslu. Gospodjica Oluja šalje poruke. Boli je grlo. Bole je sinusi. Hladno joj. Dajem ja savjete te da skuha čaj, da uzme septolete, objašnjavam gdje stoji sprej za nos.
Jedva dočekam da odzvoni kraj radnog vremena. Žurim kući. Izvaljena na trosjedu s knjigom istorije u ruci. Nema temperaturu. Ne izgleda loše. Nije ni promukla. Nije ni bez apetita.
„Bolesna sam. Ako mi sutra bude loše, ostala bih kući.“ –kaže.
Skontam ja uhom brižne majke da moje dijete u stvari boli-istorija, ali se pravim da nisam. Kuham joj čaj, donosim voće, keksiće. Sjedim pored nje i mazim je. Igram njenu igru.
„Znaš li šta su rimljanke?“-pitam je.
„Stanovnice Rima?“-pogleda me.
„Da. Isto tako se zove i vrsta sandala, sa puno tankih kaišića. Bile su jako popularne u vrijeme mog odrastanja. Posebno ih se sjećam. Bile su moja prva laž.“
„Kako to mislis-prva laž?“
„Pričala sam ti o siromašnom odrastanju. Tatinoj bolesti, pravljenju kuće, odrastanju sa starom majkom i ostalom. Tako sam željela da budem popularna i omiljena. Bilo me je sram što jedne hlače nosim cijelu školsku godinu i što ljeto provodim u plastičnim papučama. Sjećam se trotoara u ulici Drage Lukića, i mene kako na dijelu kod čika Vinkovog stana pričam Ranki kako imam rimljanke u svim bojama. Još nabrajam da bi bila vjerodostojnija. Bijela, žuta, crvena, plava, zelena, crna... Tako sam željela da budem „in“, da mi neko na nečemu zavidi, da poželi da ima nešto što imam ja. Nije to bila strašna laž, ali je na osnovu nje neko trebao da stvori mišljenje da sam cool.“
„Jesi li samo tad to uradila?-pita me gospođica Oluja.
„Imala sam ja tih izleta. Mrzila sam fizičko zbog trikoa i cvički. Željela sam frotirni adidas šorc sa prugicama. Crveni ili plavi. Lagala sam svojima da ga moram imati ili ću dobiti negativnu ocjenu. Nije bio jeftin. Jedva su ga kupili. Nisam baš uživala noseći ga. Tati su bili potrebniji čajevi i lijekovi. Ali, eto...“
„Sada mrziš laž. Jedino što od mene tražiš je da te nikada ne lažem.“
„Da. Voljela bih da mi govoriš istinu. Uvijek. Ako se upetljaš u laž, prvo ćeš početi lagati druge. Onda slijedi laganje sebe. To je, sine, najgore što ti se može desiti. Kad su stvari jasno postavljene, kad na vagu staviš realno za i protiv, donosiš ispravnu odluku. Ne uvijek ugodnu, ali ispravnu svakako.“
„Povlače laži mnogo toga za sobom.“-zamišljeno će gospođica Oluja. Pogledam je upitno.
„Evo recimo, ja kažem da me boli. Ne boli me toliko. Ne kvari mi se ocjena iz istorije. Grebucka mene grlo, ali ne baš tako jako. Ako ostanem kući, lažem tebe, nastavnike, moram otkazati kino sa Zlatanom jer ne mogu u kino ako nisam išla u školu. Ode to u nedogled.“
„Ode. Da. Ako ti uspije, to je nešto čemu ćeš pribjegavati opet i opet... A nema ničega goreg od života u laži. Istina liječi, sine. Istina se živi. Sve što je sagrađeno na neistini se kad tad sruši. Nema valjane osnove. Kao kuća koju gradiš sa lažnim betonom u temeljima. Taman kad digneš sva tri sprata, temelji popuste i sve se sruši.“
„Šta da radim sutra?“-pita me. „Mogu otići i pokvariti ocjenu jer nisam učila. Mogu reći nastavnici da nisam spremna i zamoliti je da me ostavi za sljedeći čas.“
„Šta god da uradiš, ispravno je. Istina je. To si ti. Nespremna. Nije to sramota reći. To je realnost. Realnost je i da ćeš sa Zlatanom u kino. Loša ocjena ne znači da si loše dijete. Istorija je bitna, ali je bitnije postupiti ispravno i ne lagati. Javi mu da te čeka u 15 do 6. Odvešću te ja.“
„Čak iako dobijem lošu ocjenu?“
„Ako bude loša ocjena, biće iz istorije. Iz nošenja sa životom i prihvatanja posljedica-odličan. Pet!“


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Nema saudijskog islama, bosanskog islama, turskog islama. Ima jedan Islam koji vrijedi za sve ljude.

Mr. Safet Kuduzović