Izdvajamo

Spomenik poginulim srpskim vojnicima u Trnopolju simbol je propasti procesa reintegracije i demokratizacije.

Piše: Sudbin Musić

O tome kako izgleda put u EU i NATO na bosanski način možda najslikovitije govori spomenik podignut palim srpskim borcima u prostoru nekadašnjeg koncentracionog logora Trnopolje u blizini grada Prijedora, u kojem su bili zatočeni, mučeni i ubijani bošnjački i hrvatski civili. Teško da ćete sličnu situaciju naći negdje drugdje na evropskom kontinentu. Preživjeli logoraši Trnopolja danas se pitaju, kako bi izgledao sličan spomenik nacističkim vojnicima u prostoru nekog koncentracionog logora iz Drugog svjetskog rata, naprimjer logora Dachau u Njemačkoj. Kakve bi implikacije po njemačko društvo imala rasprava koju bi pokrenula inicijativa za podizanje ovakvog spomenika?! Da ironija bude veća, spomenik u Trnopolju, na svega dvadesetak kilometara zračne linije od fizičke granice s Europskom unijom, svojim izgledom najveći broj posjetitelja asocira na orla na njemačkom grbu.

Pritom su upravo sa ovog mjesta prijedorski ne-Srbi započeli svoj prvi egzodus, u ljeto i jesen 1992. godine. Logor Trnopolje je bio klasični koncentracioni logon za internaciju i deportaciju nesrpskog stanovništva Prijedora. O ekonomskoj situaciji u ovakvim društveno-političkim okolnostima u kojima je moguć jedan ovakav spomenik, teško je i govoriti. Spomenik u Trnopolju je prava slika u ogledalu Bosne i Hercegovine danas. Simbol propasti procesa reintegracije, demokratizacije i približavanja BiH sistemu društvenih vrijednosti na kojima počiva EU.

Strašni biljeg višedecenijske kontinuirane diskriminacije jednog dijela populacije po etničkoj osnovi, te simbol poniženja žrtava zločina protiv čovječnosti za koje je u Prijedoru osuđen rekordan broj srpskih ratnih zločinaca. Uz napomenu da su upravo slike iz logora Trnopolje inicirale formiranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ. Tim prije ovaj spomenik je i simblom poraza uloge Međunarodne zajednice u BiH u poslijeratnom periodu.

Migracije koje socijalni (ne)mir znače
Osjećaj slobode i sigurnosti, uz posao koji se podrazumijeva, nedostaje većini građane Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj psihoza besperspektivnosti tjera i one kojima odlazak nije nužan.

BiH je postala zemljom iz koje roditelji tjeraju vlastitu djecu. Na sceni je novi vid migracija koje su, nakon ekonomskih 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća, te ratnih migracija devedesetih, definitivno i ekonomske, ali i političke prirode i koje doista nemaju etnički prefiks.

Odlaze svi! Za prvih devet mjeseci u 2017. godini iz BiH se, samo u Njemačku odselilo oko 13.300 osoba, kažu u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Prostom računicom 50 građana dnevno svakog radnog dana u Ambasadi. Trend koji je u 2018. samo nastavljen. Ovu informaciju potvrdila je za ATV Ambasada Njemačke u Sarajevu, koja bi do kraja ove godine mogla da obori prošlogodišnji rekord po broju odobrenih radnih viza. Brojka se utrostručila u posljednje dvije godine i potvrđuje procjene o masovnom iseljavanju ali ipak konačnu brojku onih koji odlaze ni jedna od tri statističke institucije u zemlji na preporuku međunarodnih eksperata ne objavljuju. Ići ili ostati, pitanje je koje u BiH svakodnevno sebi postavlja svaki njen građanin. I ne samo u BiH. I njemačke ambasade u regionu su zagušene. Pritom njemačke vlasti planiraju dodatno liberalizirati ulazak građanima Zapadnog Balkana.

Sa jedne strane, uloga Njemačke krajnje je humana. Zašto ne primiti novu, kvalificiranu, njemačkoj ekonomiji prijeko potrebnu radnu snagu, koja tečno govori, već 90-tih godina naučen njemački jezik?! No, zanimljivo je da se njemačka spoljnja politika ne pita kakva je njena stvarna uloga konkretno u BiH?! Ili je ona svjestan faktor trenutnih procesa?! Istini za volju tokom ratnih migracija sa jugoslovenskih područja, samo u prva četiri mjeseca 1995. godine oko 700.000 izbjeglica iz bivše Jugoslavije bilo je pod tzv. politički dogovorenom privremenom podrškom zemalja Europske unije.

Za više od pola miliona bh. građana zadnja stanica bila je Njemačka. Ostale zemlje EU su i tada, kao i danas vodile računa o izbjegličkim kvotama. Međutim, stvarni povratak na porušena zgarišta bio je u nekoj mjeri moguć nažalost tek 2000. godine.

U zemlji sa užasnim ratnim naslijeđem povratak je općenito bio upitan. Za one koji su se vraćali u BiH, pritisnutim njemačkom zakonodavnom silom, započela je agonija koja traje već dvije decenije. Ostali bh. građani u Njemačkoj, svjesni posljedica rata i novouspostavljene entitetske podjele koja je cementirala ratne linije razgraničenja, tražili su načina da ostanu na Zapadu ili da iz Njemačke ode dalje, u SAD, Kanadu ili Australiju.

Danas najbrojnije zajednice Bosanaca žive u St.Louisu, Chicagu, Torontu, Melbournu ili Brisbaneu. Danas je Njemačka građanima zemalja bivše Jugoslavije ponovo širom otvorila vrata. Egzodus iz regiona doista nema općenito etnički prefiks, povratnička područja su zasebna priča. Tamo je etnički prefiks veoma vidan. O efektima odlazaka iz povratničkih i ratom pogođenih područja u kojima se vratio ionako mali broj ljudi, niko i ne razmišlja.

Osim što ovim samo prividno pomaže kupovini socijalnog mira smanjenjem broja nezaposlenih u BiH, a koju bh. vlasti godinama uspješno kupuje sredstvima MMF-a, Njemačka svjesno ili ne, indirektno nažalost učestvuje u konačnoj fazi kreiranja etnički čistih prostora. Istovremeno je svjesna i diskriminacije koja je u ovoj maloj zemlji svakodnevnica. Statistički pokazatelji na području Prijedora su poražavajući. Prijedor je grad koji je dugo vremena važio za primjer uspješno provedenog procesa povratka imovine, pa i lica koja su htjela da se vrate unatoč užasnom ratnom naslijeđu. U mjestu Čarakovo kod Prijedora koje je do rata imalo 2417 stanovnika, 2003. godine se vratilo njih 462. Danas u ovoj mjesnoj zajednici živi oko 250 stanovnika.

U jednu od najvećih škola na području cijelog grada koja je do rata nosila ime „Bratstvo-jedinstvo“ u naselju Hambarine, prvi razred ove godine pohađa tek jedna djevojčica. Kako se radi o devetogodišnjoj školi upitnog opstanka koju pohađa stotinjak učenika sa područja šest mjesnih zajednica, prema informacijama školskog osoblja, školu će do kraja 2018. godine napustiti 21 učenik čiji roditelji su uspjeli pronaći poslodavce u Njemačkoj. U selu Zecovi u školi će od prvog do petog razreda ostati njih samo sedmoro pa je realna pretpostavka uprave Osnovne škole Dositej Obradović čije je ovo istureno odjeljenje da će se škola ubrzo zatvoriti a djeca prebaciti u susjedno Čarakovo. Starosna dob povratnika i smrtnost posebna su priča. Mladih ljudi gotovo da i nema. Iako Islamska zajednica ne voli čuti, i veliki broj imama pritisnut teškim položajem sasvim opravdano traže načina da riješe svoje egzistencijalne probleme negdje drugdje. Problem opstanka sportskih i kulturno-umjetničkih društava u povratnika odavno je tema. Situacija u Kozarcu je vidljiva u periodu van sezone godišnji odmora kada je ovaj gradić gotovo pust. Međutim, sezonskih radnika mladih Bošnjaka povratnika također nema. Kako uopće i zaustaviti mladog čovjeka u ovakvom ambijentu, da ostane ako je odlazak pritom karakteristika i Sarajeva i Mostara, ali i Banja Luke. Daleko gora situacija je među povratnicima u sredinama o kojima se malo ili nikako govori. Foča je jedan od primjera u nizu. Povratak je, sudeći po ovim pokazateljima, postao priča koja je definitivno dovedena u pitanje, a s njim i mnogo toga još.

Countdown
Londonska konferencija o provedbi mira dovela je do uspostave Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira koji, pod predsjedanjem visokog predstavnika Međunarodne zajednice u BiH, funkcionira kao izvršni organ PIC-a, koji se pretvorio u čuvara kontroliranog kaosa u Bosni i Hercegovini. Jedna od članica je i Njemačka koja će zajedno sa svim međunarodnim čimbenicima krajem 2018. godine dobiti priliku da razmisli o svojoj ulozi u BiH. Liberalizacija viznog režima i izbjegličke kvote sigurno nisu rješenje. Posljednjom etapom ”etničkog čišćenja” u etnički homogeniziranim entitetima stvara se prostor novim radikalnim snagama i prostor secesionistima za dodatnu destabilizaciju zemlje i društva, ali i cijele regije Zapadnog Balkana.

Predsjednik manjeg bh. entiteta je to već obilato iskoristio. Srbija i Rusija također. Ruskih i drugih utjecaja na BiH, kao i opasnosti koje nose, svjesni su i određeni krugovi unutar EU. Austrijski kancelar Sebastijan Kurz, koji trenutno predsjedava Vijećem EU, istakao je da je Austrija zemlja koja najviše u EU podržava Zapadni Balkan, te se založio za pristupanje zemalja s područja zapadnog Balkana EU, upozorivši da bi se, u suprotnom, region mogao naći pod utjecajem drugih.

“Istina je da postoji perspektiva pristupanja EU ili za snažniji utjecaj Rusije, Turske i iz drugih dijelova svijeta. Izgubiti taj region, koji je tako blizu nas, bilo bi loše po Zapadni Balkan, ali i nas u EU”, upozorio je Kurz na Evropskom forumu Alpbach. Hapšenje ruskog oligarha Konstantina Malofeeva ”finansijera secesionističih pokreta u zemljama pod ruskim utjecajm” na banjalučkom aerodromu te njegovo protjerivanje iz zemlje, govori o ozbiljnosti situacije u zemlji i regionu. Popularnom ruskom piscu Zaharu Prilepinu koji se iz Beograda uputio ka Banja Luci, gde je trebalo da bude glavni gost manifestacije Kočićev zbor, naredbom Obavještajno-bezbednosne agencije (OBA) BiH od 26. marta 2018. zabranjen je ulazak u Bosnu i Hercegovinu. ”Njegovo prisustvo u BiH predstavlja pretnju bezbjednosti, javnom poretku ili međunarodnim odnosima BiH” , navodi se u rješenju koje je uručeno ovom ruskom piscu.

Retorika predsjednika manjeg bh. entiteta polako uzima danak. U međuvremenu, nakon nekoliko neriješenih teških ubojstava za koje se direktno ili indirektno u javnosti sumnjiči režim u manjem bh. entitetu, pretučen je novinar BN Televizije Oliver Kovačević. Kako se zahuktava predizborna kampanja, Milorad Dodik ne bira sredstva. Svjedoci smo posljednje parade slave i moći, crkvenom litijom u čast polaganja kamena temeljca za rusko srpski hram, za što su zloupotrebljena i djeca srednjoškolci po direktivi Ministarstva obrazovanja RS. Atmosfera u regionu dodatno se podgrijava pričama o razmjenama teritorija i eventualnom najnovijem humanom preseljenju naroda na jugu Srbije i sjevera Kosova. Kako i na koji način će se sve odraziti na ionako tešku ekonomsko-političku situaciju u BiH, ostaje da vidimo.

Građani BiH su do sada izgubili mnogo. Europa bi, međutim, mogla mnogo više. Vrijednosti savremene evropske demokracije morale su već na početku implementacije mira u BiH biti prioritet u procesu poslijeratne tranzicije društva u cjelini. Ili su posljednji atomi tih vrijednosti zakopani negdje na 20 kilometara zračne linije od bh. granice sa Evropskom unijom, u temelje onog spomenika u Trnopolju, a s njima i Europska unija?!

Al Jazeera

"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

26.05.2017. god.