Piše: Sudbin Musić
Zijine sestrice konačno su našle smiraj na mezarju u Skočiću pokraj svojih ranije identificiranih roditelja. Smiraj je, kako nam kaže, našao i Zijo. Jer konačno zna gdje su i gdje im može doći. Posebno u danima kad ga obuzme, sad već uobičajena, samoća i tuga u malom sobičku Hotela “Tuzla”
Zijo Ribić iz Skočića kod Zvornika doskora bio je nepoznanica bosanskohercegovačkoj javnosti. Iako smo među prvima prije dvije godine ispričali njegovu životnu priču, ona je tad prošla gotovo nezapaženo. Tek identifikacijom žrtava iz masovne grobnice Crni Vrh priča o Ziji će se ponovo aktuelizirati. U grobnici su među žrtvama pronađene a potom i identificirane Zijine četiri sestrice. Najstarija Zlatija je imala trinaest, Zijada sedam, Suvada pet, a najmlađa Almasa tek četiri godine. Zijo se ponadao da će među žrtvama pronaći svog tad dvogodišnjeg brata Sabriju. Sudbina je htjela da ne bude tako. Mjesec kasnije, bh. javnost i njeni građani ponovo su podsjećeni na Ziju.
Ovaj put dženazom njegovih sestara. Od 11. jula 1992. godine protekle su duge 23 godine. Za Ziju Ribića preduge godine nadanja u pronalazak najmilijih i ostvarenje barem malog dijela ovozemaljske pravde. Prosto je nevjerovatno šta je sve prošao ovaj mali, ali nadasve veliki čovjek, prepušten uglavnom dobroj volji malog broja pojedinaca koji su mu sve to vrijeme izlazili u susret. Država i društvo, međutim, nisu učinili gotovo ništa.
Da podsjetimo
Krajem maja 1992. godine grupa pripadnika jedinice srpske vojske, tzv. “Žutih osa”, kojom je na području općine Zvornik komandirao Vojin Vučković zvani Žuća, izdvojila se i pod komandom Sime Bogdanovića iz Rume formirala novu jedinicu pod nazivom “Simini četnici”. Zoran Stojanović, Đorđe Šević, Zoran Alić, Zoran Đurđević i djevojka Dragana Đekić pri ulasku u selo tog kobnog 11. jula 1992. godine prvo miniraju džamiju. Bošnjaka u Skočiću nije bilo, oni su se iselili 26. juna 1992. godine. U kući Hamdije Ribića pronalaze 30-ak sakrivenih preplašenih Roma.
“Oni su došli pravo u kuću i onda počeli da biju. Znam samo da je moja majka rekla: ‘Nemoj, sine!’, i oni su počeli, redom bili, sviju redom, nisu gledali ni na djecu, ni na žene, ni na koga”, kazala je pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu zaštićena svjedokinja koja je preživjela torturu Siminih četnika. Tortura koju su prošli Romi iz Skočića nepojmljiva je ljudskom umu.
Nakon nemilosrdnog udaranja, silovanja djevojčica, odsijecanja spolnih organa muškarcima, Bogdanović je naredio da se potovare u kamion. U selu Malešići iz kamiona izdvajaju tri djevojke, a ostale odvoze do jedne jame u zaseoku Hamzići u selu Šetić. Svi ostali Romi su ispred jame mučki pobijeni, a zatim pobacani u jamu u koju su potom Simini četnici ubacivali aktivirane bombe.
Među žrtvama je i sedmero djece u dobi od dvije, četiri, pet, sedam, deset i dvoje po trinaest godina. Zijinu sestru Zlatiju, koja je imala svega trinaest godina, prije pogubljenja su silovali. Zijina majka Ševka Ribić ubijena je u poodmakloj trudnoći dok je u rukama držala dvogodišnjeg sinčića.
Božijom voljom, kako i sam kaže, tad osmogodišnji dječak Zijo Ribić ostaje živ.
“Kad su mi sestru silovali, onda sam ja plakao i vikao da hoću kod matere. Ovaj vojnik i ona cura što su me uhvatili iz kamiona rekli su: ‘Sad ćeš ti kod majke, ne boj se!’, i odveli su me tamo ispred kamiona i rekli da stanem mirno. Ja sam stao mirno, čuo sam da je nešto puklo, osjetio sam ubod u vrat i pao sam na zemlju. Oni su me uzeli i bacili dole u jamu. Dole sam možda bio pet minuta u nesvijesti i onda sam se digao i na drugu stranu jame izvukao. Iza mene je ostalo još ljudi u kamionu. Čuo sam vrištanje. Kad sam se izvukao iz jame, išao sam kroz šumu i naišao na jednu kuću…” Ovo je samo dio Zijinog svjedočenja pred Specijalnim sudom u Beogradu.
Na krvavog i uplakanog dječačića su u zoru sljedećeg dana naišla dva srpska vojnika koji ga odvode u zvorničku bolnicu u kojoj boravi sve do decembra 1994. godine. Nakon toga Zijo biva prebačen u Institut “Simo Milošević” u Igalu u Crnoj Gori, gdje boravi naredne dvije godine, uglavnom na psihijatriji, zbog teških trauma i poremećaja sna.
“Nakon što sam rehabilitovan, prebacili su me u Dječiji dom Mladost-Bijela u Herceg-Novom.”
U Tuzlu se vraća 2001. godine. Sa završenim kuharskim zanatom odlazi za poslom u Italiju gdje se trudi napredovati u struci, da bi se ponovno vratio u grad koji, kako kaže, beskrajno voli.
Zijina bitka za pravdu
U masakru u selu Skočić Zijo je ostao bez igdje ikog. Ubijeni su mu otac, majka, šest sestara i brat. Njih devetero. Prepušten “Islamska i Jevrejska zajednica su mi ovaj put posebno izišle u susret i beskrajno sam im zahvalan kao i svima koji su mi pomogli i došli na dženazu”, kazao nam je Zijo Ribić sebi, 2008. godine započinje pravnu bitku za svoju porodicu. Sudski postupak je okončan u martu 2013. godine, kad je sedmero pripadnika “Siminih četnika” pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu osuđeno na ukupno 72 godine zatvorske kazne. Prvostepenom presudom Višeg suda u Beogradu sve do jednog su oslobođeni krivice. Sudsko vijeće Odjeljenja za ratne zločine utvrdilo je da nije bilo dokaza da su optuženi počinili ratne zločine nad civilima romske nacionalnosti u selima Skočić, Malešić, Klisa, Petkovci i Drinjača.
Bila je ovo druga prvostepena presuda, a nakon što je Apelacioni sud u Beogradu u julu 2014. godine godine ukinuo presudu Višeg suda i naložio da se suđenje ponovi.
Ukinutom presudom na kaznu od po 20 godina zatvora bili su osuđeni Zoran Stojanović i Zoran Đurđević, na po 10 godina Tomislav Gavrić i Zoran Alić. Đorđe Šević i Dragan Đekić osuđeni su na po pet godina, a Damir Bogdanović na dvije godine zatvora.
Prvooptuženi Sima Bogdanović, zvani Sima Četnik, preminuo je u pritvoru tokom suđenja.
Tužilaštvo za ratne zločine očito nije ozbiljno uradilo svoj posao. Ovo mišljenje dijele svi koji su pratili tog suđenja.
“Apsolutno, to je bio i razlog za ukidanje prvostepene presude, kad je i Apelacioni sud zamjerio da nisu dovoljno konkretizovane radnje svih optuženih, nego da su date vrlo uopšteno. Dakle, da nisu ponuđeni konkretni dokazi”, kazala je tad Marina Kljajić, predstavnica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, tadašnjeg zastupnika žrtava.
Nepravda
Tri djevojke koje su toga dana izdvojene iz grupe i koje su bile zaštićeni svjedoci bile su mjesecima u ropstvu kod pripadnika Siminih četnika kojima su služile kao seksualno roblje i primoravane na rad različitih poslova. Zijino i njihova svjedočenja nisu bila dovoljna Sudskom vijeću da odluči drukčije.
Zijo Ribić je sve vrijeme pratio tok i okončanje suđenja. “Najteže mi je bilo kad su rekli da nemaju dovoljno dokaza. Za njih ja i te tri djevojke jednostavno ne postojimo!”, kaže Zijo te naglašava da neće odustati od traganja za pravdom. Preživjeli dječačić iz Skočića nadomak Zvornika danas je odrastao čovjek. Taj mali, ali nadasve veliki čovjek! Najveći među nama! Oličenje ljudskosti. Pravdu je rijetko kad osjetio u svom preteškom životu. Provjerili smo i saznali da on i danas živu u malom sobičku Hotela “Tuzla” u kojem pošteno zarađuje svoju koru kruha, dijeleći teret bosanskohercegovačke svakodnevnice s ostalim njenim građanima. No, Zijo i jeste “ostali”. Zijo je Rom. Je li možda to bio razlog što Zijo nije riješio barem jedan od svojih problema koje mu je donio rat. Jer, Zijo je beskućnik! Konačno je neko jedan od problema nazvao pravim imenom. U poslijeratnoj BiH vrlo je malo onih koji mogu reći da nisu riješili stambeno pitanje. Najtragičniji slučaj u Bosni i Hercegovini zaslužio je rješenje barem tog problema.
Skromnom ispraćaju ispred Komemorativnog centra u Tuzli nije prisustvovao niko od predstavnika državne vlasti. Od entitetskih, samo federalni ministar za raseljene osobe i izbjeglice Edin Ramić. Dženazu je predvodio izaslanik muftije tuzlanskog. “Islamska i Jevrejska zajednica su mi posebno ovaj put izišle u susret i beskrajno sam im zahvalan kao i svima koji su mi pomogli i došli”, kaže nam Zijo. Posebno ističe pomoć osoblja i uprave Hotela “Tuzla” kojima je beskrajno zahvalan. Za dženazu su osigurali i jedan autobus. Ispraćaju su prisustvovale Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata”, i Nataša Kandić, bivša direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda. Osim članova rodbine, prijatelja, predstavnika nevladinih organizacija i građana, skupu je prisustvovao tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović. On je konačno glasno rekao da će se lično uključiti u rješavanje ovog problema. No, provjerit ćemo.
Zijine sestrice su konačno našle smiraj na mezarju u Skočiću pokraj svojih ranije identificiranih roditelja. Smiraj je, kako nam kaže, našao i Zijo. Jer, eto, konačno zna gdje su i gdje im može doći. Posebno u danima kad ga obuzme samoća i tuga u sobičku Hotela “Tuzla” u koji se nakon dženaze vratio. Umoran i tužan, i, sudeći po našem sveukupnom odnosu prema njemu, uskoro zaboravljen od svih.
Izvor: Novo vrijeme
