Izdvajamo

Piše: Sudbin Musić

U Jakarinu Kosu uprte su oči velikog broja porodica iz Kozarca. Tijela, pokupljena i odvezena u nepoznato nakon ofanzive i akcije etničkog čišćenja krajem maja 1992. godine, u velikom broju jednostavno nedostaju. Na ovoj je lokaciji tokom posljednja dva mjeseca, koliko traju ekshumacije, pronađen ogroman broj različitih dijelova tijela
Masovna grobnica Tomašica kod Prijedora pečat je svim pričama o razmjerima zločina u Prijedoru i njegovoj okolini. Pečat je gorke istine onih koji su preživjeli genocid na ovom području. Ova grobnica, prema riječima dr. Muje Begića, direktora Ureda instituta za nestale osobe BiH za područje Bosanske krajine, po svojim gabaritima, broju tijela i ostalim karakteristikama, definitivno je najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini, ali i Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Priča o masovnoj grobnici Tomašici nije stala nakon završetka radova na ekshumacijama krajem 2013. godine. Od jula, na već poznatoj lokaciji sekundarne masovne grobnice Jakarina Kosa, traju ponovna pretraživanja i ekshumacije. DNK-nalazi nekompletnih tijela ekshumiranih u Tomašici podudarni s dijelovima tijela ekshumiranih 2001. godine na lokalitetu Jakarina Kosa, probudili su sumnju u Institutu za nestale u Bosni i Hercegovini da posao ekshumacije na lokaciji Jakarina Kosa ipak nije završen.


Hronologija jedne tragedije

Slike i snimci iz prijedorskih logora smrti Omarske i Trnopolje, koje su sačinile ekipe BBC-a i ITN-a, otkrit će samo dio istine o onome što se desilo za stotinjak dana, koliko su, otprilike, trajala masovna ubistva i drugi zločini počinjeni nad prijedorskim nesrpskim stanovništvom, u najvećem broju nad prijedorskim Bošnjacima. Televizijskim ekipama i novinarima Edu Vulyamiju, Pennyju Marshallu i Royu Gutmanu nije dozvoljen ulazak u veći dio logora Omarska, a u logor Keraterm nikako. Pritom, novinarske ekipe pristižu pretkraj najmasovnije akcije etničkog čišćenja općine Prijedor od svega što nije srpsko.

Prijedorski Srbi, predvođeni SDS-om, a uz pomoć srpskih vojnih i policijskih snaga, 30. aprila 1992. godine, u 02:30 sati, preuzimaju vlast nad Prijedorom. Na lokalnom radiju je naglašeno da je odlučeno da se preuzme vlast, a s njom i puna odgovornost za miran, siguran život svih građana i naroda.
“Poručujemo svim građanima Prijedora da na ovim našim pitomim kozarskim prostorima nikad više ne smije biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka, čemu teži slugansko i fanatično krnje rukovodstvo Bosne i Hercegovine”, rečeno je u proglasu nakon kojeg je puštena himna “Bože pravde”. Program emitiran cijelog dana praćen je zvucima “Marša na Drinu”.

Uslijedilo je podmuklo ubistvo mladog srpskog policajca Radenka Đape. Iako je o ovom slučaju provedena istraga, ni danas nije poznato ime njegovog ubice. Ubistvo Đape je samo poslužilo lokalnoj vlasti da krivicu za njegovu smrt pripiše svim Bošnjacima i Hrvatima Prijedora. Uslijedila je odmazda, kraj školske godine, prvi oružani incidenti, a potom i prve velike vojne i policijske akcije. Već 23. maja uništeno je naselje Hambarine. Sljedećeg dana, 24. maja, započela je sveobuhvatna akcija napada na gradić Kozarac i sela u njegovom okruženju. Već 26. maja prijedorski logori smrti bili su napunjeni stanovništvom Kozarca.

Ono što se dešavalo u kozaračkim mahalama i sokacima tokom ove ofanzive kamere i novinari nisu zabilježili.

Nekoliko dana kasnije, 31. maja, propala je akcija pokušaja preuzimanja grada od manje skupine naoružanih Bošnjaka i Hrvata. Ovaj “napad na Prijedor”, kako se i danas na oficijelnim svečanostima Gradske uprave svakog 31. maja definira ovaj događaj, poslužio je kao izgovor da se i širi prostor centra grada i naselja koja se na njega oslanjaju etnički očiste. Prijedorske ulice su pune tijela ubijenih civila koja se sakupljaju na prostor teniskog igrališta, a odatle negdje transportiraju.

Dva mjeseca kasnije počinjen je najveći masakr na području općine Prijedor. Očito zatrpani poslom i ko zna iz kojeg razloga, srpski vojni i policijski vrh te lokalni Srbi odlučuju poduzeti sveobuhvatnu akciju čišćenja područja lijeve obale Sane takozvanog Mataruškog Brda, koja je podrazumijevala da se najveći broj muških stanovnika jednostavno, na licu mjesta, pobije. Samo u periodu između 20. i 25. jula s ovog područja je zauvijek nestalo gotovo 1.800 Bošnjaka. Masakr nad hrvatskim stanovništvom sela Briševo ostat će upamćen kao najveći masakr počinjen u nekom hrvatskom selu na području cijele Bosne i Hercegovine. Većina ovih tijela biva odvezena u nepoznato.


Pronalazak Tomašice

Priča o masovnoj grobnici Tomašica započinje odmah po okončanju krvavog pira čija se kulminacija odigrala krajem jula 1992. godine. Vođeni željom da saznaju o sudbini njihovih najmilijih, članovi porodica su svijetom nosili, između ostalog, svoju sumnju i slutnju o Tomašici. Iz raznih se izvora došlo do saznanja da su tijela odvožena na ovu lokaciju. Nakon što je čuo glasine o masovnim ubistvima i grobnici, u jesen 1996. godine na tu lokaciju dolazi švedski novinar Bengt Norborg i snima reportažu o Tomašici.

Upravo je ova činjenica zbunjivala porodice žrtava. Na prva iskopavanja se čekalo predugo.

Prva iskopavanja na Tomašici su obavljena 2004. i 2006. godine. Osim 16 tijela pronađenih na manjoj dubini, istražioci Instituta nisu pronašli ništa. Lokalitet je, naime, zahtijevao preciznije informacije.

U septembru 2013. godine grobnica u Tomašici konačno je otkrivena. Teško će se ikad odrediti tačan broj tijela koja su prvobitno bila sakrivena na ovoj lokaciji. Procjene se kreću u rasponu od 900 do 1.400. Nekad će se možda i ustvrditi.

Analiza hronologije dešavanja u Prijedoru potvrđena je u Tomašici. Na samoj se grobnici s preciznošću mogao ustvrditi period dovoženja tijela koja su pratila datume svih nabrojanih vojnih i policijskih akcija tokom kojih su ubijani ljudi, žene, djeca…


Prekopavanje Tomašice: zločin skrivanja zločina

Dubina na kojoj su tijela bila zakopana proizvela je proces saponifikacije. Naime, tijela su prilikom ekshumacija u najvećem broju slučajeva bila potpuna. Proces truhljenja započeo je tek vađenjem iz grobnice, no ne svih tijela. Istražioci Instituta su tačno odredili mjesto na Porodice su godinama čekale na sklapanja i prikupljanja kostiju svojih najmilijih. Bila je ovo agonija koja je za neke trajala duže od decenije. Velik broj porodica je odlučio izvršiti ukop pronađenih ostataka najmilijih. U velikom broju slučajeva potvrda DNA-nalaza bi stizala tek na jednu kost kojem su bageri inžinjerijskog bataljona iz Bijeljine zaustavili svoj prljavi posao izmještanja grobnice Tomašice na Jakarinu Kosu, koji je trajao između 1. i 10. jula 1993. godine, obavljen po naređenju vrha s Pala. Naime, u dijelovima dnevnika komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića navodi se da je Simo Drljača, načelnik prijedorske policije, 1993. godine tražio pomoć od vojske da ukloni oko pet hiljada muslimanskih leševa koje su ranije zakopali u rudniku Tomašica kraj Prijedora. Drljača bi da to “utrapi” vojsci, piše Mladić, i da se leševa “reše spaljivanjem, mlevenjem ili na neki drugi način”.

Milošu Jankoviću, nekadašnjem šefu Odjeljenja veze i kriptozaštite u prijedorskoj policiji, na suđenju Mići Stanišiću, prvom ministru policije bosanskih Srba, i Stojanu Župljaninu, bivšem načelniku Centra službe bezbjednosti (CSB) Banja Luka, predočen je ovaj dio dnevnika. No, Janković je ustvrdio da za to nikad nije čuo i da mu je “cifra prevelika”. Vojska Ratka Mladića je uslišila molbu prijedorske policije. Zašto kompletna grobnica nije izmještena, zauvijek će ostati obavijeno velom tajne. Nezvanično, nesnosan smrad, na koji su se mještani Busnova žalili, samo je postao jači. Po drugima, pak, vodilo se računa i o materijalno-tehničkim sredstvima i ljudstvu koje je moralo ići i biti angažirano na dugoj liniji fronta te krvave 1993. godine.


Najveća sekundarna masovna grobnica u Bosanskoj krajini

Jakarina Kosa je površinski kop u rudnicima željezne rude Ljubija, napušten 1981. godine. Do ove lokacije se dolazi cestom iz Prijedora, preko prijedorskog prigradskog naselja Hambarine, te kroz rudarski gradić Ljubiju. U samom centru ovog gradića koji je dio teritorije grada Prijedora, negdje između stare zgrade hotela i autobuske stanice nalazi se glavna kapija – ulaz na rudničke kopove.
Upravo su cijelim ovim putem iz pravca Tomašice prolazili kamioni s napola truhlim tijelima žrtava, prethodno zatrpanih u Tomašici.

Ovogodišnja iskopavanja na lokaciji Jakarina Kosa treća su po redu. “Zapravo je prvenstveno bila riječ o pretraživanju Jakarine Kose, a kad smo pronašli posmrtne ostatke, onda je bila riječ o ekshumaciji. U identifikacijskom centru ‘Šejkovača’ bit će izvršena sudsko-medicinska i kriminalističko-tehnička obrada. Posmrtni ostaci će biti poslani na DNK-analizu kako bismo sa sigurnošću ustvrdili identitet ekshumiranih skeletnih ostataka”, kaže Lejla Čengić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH.

Grobnica je locirana već 1998. godine. Ovaj je lokalitet prvi put ispitivan 2001. godine, a zatim kratko 2007. godine. Prema zvaničnim pokazateljima ureda ICMP-a u Sanskom Mostu, do njihovog napuštanja ovog mjesta utvrđen je identitet 312 osoba. Prema njihovim riječima, radilo se o veoma teškom i zahtjevnom poslu. Nakon iskopavanja tijela u Tomašici, koja su vršena bagerima, njihovim grubim istresanjem u kamione te istresanjem na ovu lokaciju, a zatim i njenim miniranjem teško je bilo sastaviti ijedno kompletno tijelo.


Agonija porodica nestalih

Porodice su godinama čekale na sklapanja i prikupljanja kostiju svojih najmilijih. Bila je ovo agonija koja je za neke trajala duže od decenije. Velik broj porodica je odlučio izvršiti ukop pronađenih ostataka najmilijih. U velikom broju slučajeva potvrda DNA-nalaza bi stizala tek na jednu kost. Godinama kasnije bi dolazili nalazi za neke druge dijelove tijela. Ovo je uvjetovalo ponovna iskopavanja, sklapanje dijelova tijela pa ponovnu dženazu, u nekim slučajevima i triput.

“Nevjerovatno je kolika je šteta ovdje učinjena miniranjem. Stoga mi s velikom pažnjom prekopavamo svaki pedalj zemljišta kako se ne bi desilo da se ponovo radi ekshumacija”, govori dr. Begić.

Pretraživanje, odnosno ekshumacija, na ovom lokalitetu će biti nastavljeni i u narednom periodu. Zaključak je da se velik broj ostataka tijela krije na većoj dubini i na prostoru širem od onoga za koji se tokom prethodnih ekshumacija pretpostavljalo da se oni na njemu nalaze.
“Nama, u odnosu na ono što smo pronašli, nedostaje 200 žrtava. Nalaze li se one na Jakarinoj Kosi ili na nekom trećem lokalitetu, u ovom trenutku ne znamo. Detaljno ćemo pretražiti lokalitet Jakarine Kose i to će trajati duži period”, kazala je Čengić.

U Jakarinu Kosu su uprte oči velikog broja porodica iz Kozarca. Tijela, pokupljena i odvezena u nepoznato nakon ofanzive i akcije etničkog čišćenja krajem maja 1992. godine, u velikom broju jednostavno nedostaju. Masovne grobnice u Starim Kevljanima, zatim jama Lisac i Hrastova Glavica, uglavnom su krile tijela ubijenih logoraša ili onih koji su na korak od slobode odvajani od svojih porodica i brutalno likvidirani na Korićanskim stijenama.

Roditelji i muževi ubijenih žena i djece iz porodica Bačić, Horozović i drugih iz zaseoka Gradina, prijedorske prigradske mjesne zajednice Zecovi, već 23 godine uporno tragaju za njihovim tijelima. Za ubistva, mučenja, seksualno nasilje, uništavanje i oduzimanje imovine stanovnika sela Zecovi, optuženo je 14 lica srpske nacionalnosti protiv kojih se pred Sudom Bosne i Hercegovine trenutno vodi postupak.

Na Jakarinoj Kosi je tokom posljednja dva mjeseca, koliko traju ekshumacije, pronađen ogroman broj različitih dijelova tijela. Prema posljednjem izvještaju Instituta za nestale, riječ je o više od 150 ostataka žrtava. Da ne bude zabune, ne radi se o tijelima niti o broju žrtava. Sav horor prekopavanja, sakrivanja tijela i njihovog uništavanja tek je izašao na površinu. Pravi posao tek predstoji. Prekopavanja predstoje na gornjem, strmom, najzahtjevnijem i najsumnjivijem dijelu grobnice. A potom i proces uzimanja uzoraka, identifikacije i informiranja porodica čija agonija nikako da stane.

novovrijeme.ba

 


Kad smo živjeli dole u Bosni uvijek smo se veselili tom četvrtku i da idemo na pijacu i vidimo nekog od poznati, a sad zahvaljujući Caji opet se veselimo četvrtku jer nas naš dragi Caja uvijek obraduje sa novim slikama i svojim izvještajem. Veliko ti hvala i da te dragi Allah dž.š. nagradi za tvoje dobro koje činis. Veliki selam svima.

Četvrtak
Refika , 30. July 2011