Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Da li sam to negdje pročitala, čula, neki film, ili šta već, ali ostalo mi ,,...uđe neka tuga u čovjeka...,, onako bez razloga, mada je kod nas u Bosni i Hecegovini milion razloga.
E, tako i ja već par dana, s razlogom ili bez nekog posebnog razloga !
Petak veče, vikend, mrzim ga. Lakše mi je kad radim, idem na posao, spadam među onu malu grupu građana koji ga imaju. Koliko god me svremena na vrijeme sve nerviralo i nervirali od portira do direktora, volim moju bolnicu.
Danas na poslu u operacionoj sali ,,naše male klinike,, kažem ja mom profesoru – hirurgu, zaista geniju u svom poslu, radeći s njim (sve sa stolicom, na kojoj stojim njemu iznad glave), da kad sam bila mlada i luda kako sam htjela biti hirurg, ni manje ni više nego neurohirurg. A on meni, odgovara, nije ti kasno možeš i sada. Kako da ne, dragi profesore, sa 42 godine, od početka...Pa, patolog si, znaš već dosta, treba ti još malo. A onda popodne uviđaj, moja stvarnost, koju isto tako, koliko god to morbidno zvučalo volim.
Do podne, pomažem da se spase život, a popodne konstatujem kraj nečijeg života, kako, zašto, kada, da li je bio / bila sretna, kako ga je proživio / la...
I onda kad ostanem sama s sobom, kao večeras, razmišljam, ima onih srećnijih, a i onih manje srećnih. Ima i onih koje je život više mazio, a i vas /nas koje nije. Sve to opet nije razlog za nesreću jer sprava za utvrđivanje količine prisutnosti sreće u drugim ljudima još nije patentirana. Zato bolje vodite računa o sopstvenoj, a dokle ima onih koji su tamo negde srećni i vi imate razlog da i vaša bude veća jer srećni ljudi su dobri ljudi. Kad ima manje zla, manje će biti muke za svakog od nas.
Žalite se glasno.
A volite još glasnije. Ne zato što nema nijednog razloga za požaliti se, već zato što sigurno ima valjanih razloga za osmjehnuti se. Muke su tu, i neka su, ali kad im neosnovano damo čast da ih izgovorimo naglas, postanu prisutnije. Izgovorimo ih.
Ali ako vas ipak sutra neko pita „Kako si?“ iskreno odgovorite „Odlično, što i tebi želim.“ Jer jeste odlično. Verujte mi da jeste. Iz inata. Iz prkosa. NJIMA.... uz vjetar!!!
Jadan je taj svijet u kom su mediji riječ izbjeglica kamuflirali rječju imigrant. Jadna je ta država koju treba braniti od beskućnika, siromašnih i napaćenih. Jadna je bilo koja zemlja koja se boji nemoćnih kao da je mogu odnijeti sa sobom na tabanima. Jadna je bilo koja vjera koja se boji da je postojanje neke druge može uništiti. Jadan je svaki čovjek koji može ostati imun na plač djeteta bilo koje rase, vjere ili nacije.
S obzirom da je ovaj život suviše kratak, a nesreće su obično dugačke, danas ne pomagati znači odmagati. I ne samo danas, već oduvjek. Nažalost, tu istinu znaju rijetki. Vjerovatno zato mnogi i pričaju da dobrih ljudi više nema. Sada ih nazivaju ludima, glupima, koliko vidim i izdajnicima. Osjetila na svojoj koži...
Npr. ekskurzija maturska, biramo Budva (jbt. lekovački roštilj sve sa Trokaderom i Sekom Aleksić), a druga opcija Jahorina (čuj pored Kozare na 20 km, zajebancija sa Jahorinom i bazenima u hotelu). Cijena, opet prava sitnica, a ja spomenu Neum i Orebić, sa izletom na Korčulu i pričom o Marku Polu, ne samo da je Bosna i Hercegovina, ne samo da su cijene povoljnije, ne samo da je upoznaj svoju zemlju da bi je više volio...Dakle, 26 pari očiju me pogledalo kao da sam rekla, nek idu na ekskurziju na Grenland. A kad sam još spomenula bosanski jezik na Savjetu škole...prekid filma!!!

Kako kaže moja (dajem sebi pravo da je tako zovem) Merjem Erna Musinovic,,kurvini sinovi,, i hajvani podjeliti nas nikad nećete. Probali ste ratovima, zločinima, ubijanjem djece, silovanjima, GENOCIDOM (dobro došli u Prijedor), ali ja moje Semira, Lejla, Rasim, Anto, Sanjin, Ahmet, Mirsad, Satko , Zlatan, Raza Nirmala Berberovic-Tadzic Jasmina Saric Demirovic , Zijad Veletanlic, Vladimir Stanišić, Blazo Stevovic, Nebojša Nele Bogunović, moj Miodrag, Goran Zorić, Nada Strepacki, Nikola Kuridža, Nijaz-Caja Huremovic , Jagoda Dodos, Dario Dodos i na kraju moj dido Senad Fico Delic... ne dam nikome više...Tad ste me mogli zajebavati sa 19 godina, više ne...
Pa po cijenu ,, umrijeću, a biću jača nego sto ste VI ikada bili,,.
S ljubavlju, odlično, što i Vama želim.
Nikolina

Mislim na moju djecu, mislim na djecu cijelog svijeta. Oni su nevini. Ne bi ih trebalo hraniti mržnjom pa da sutra postanu gori od onih koji su nam napravili toliko zla.

Ipak...Ipak treba im reci da bar znaju. Ne moraju niti da mrze niti da praštaju.

Oni to ne mogu za nas uciniti ali moraju znati da im se isto to može desiti.