Izdvajamo

Piše: Anto Od Bosne Tomić

Ljubija, avgust 92'

Treći dan po izlasku iz logora Trnopolje. Treći dan kod kuće u Ljubiji. Na slobodi. Slobodi ? Po hiljaditi put se proklinjem, psujem ludu glavu, zašto se vratih i Ljubiju ? Šta li sam ovdje očekivao ? Čemu sam se nadao ? A, bio sam na spisku za konvoj i izlazak iz ovog pakla. S tugom i samoprijekorom razmišljam o konvoju koji danas, 21.8.1992. godine odlazi iz Trnopolja na slobodnu teritoriju. Bez mene.
Prvog dana po dolasku iz logora, dočekaše me moje komšije. Ne baš svi, samo oni dobronamjerni. Mujo, žena mu Fevza i djeca. Grle me k'o najrođenijeg. Gledam Muju, nekako sa sramom u očima, imao bih mu nešto reći, a snage za to nemam. O njegovom nećaku, 17 mu je godina bilo. Keraterm. Mislim se, možda već zna, možda mu je neko već rekao. Srećom, Mujo ne pita ništa.
Ne pita me ni Borka za svog muža, Kukija. Ne pita glasno, ali u očima joj upitnik k'o kuća. I strah u očima od mog odgovora. Smiješim joj se. Živ je, prebačen na Manjaču. Osmjeh joj ozari lice. I to je nešto. Živ je. Nada....
I Sead, Suzana, Selmica i Dado su tu, u odboru za doček. Petogodišnji Dado, koji je odrastao na mojim koljenima, krije se iza mame Suzane. Ne prepoznaje ovaj ćelavi skelet presvučen kožom. Ne čudim se, ne prepoznajem ni ja sebe samoga.
Prilazi mi i Murgo, sedamdesetogodišnji lokalni šeret. Miluje me po glavi svojim rukama bez prsta. Prste je izgubio u nekom drugom, davnom ratu. Očekujem da kaže neku budaleštinu, vic. Ništa, ovaj put nema vica, drhtava usta ostaju nijema, ali govore više nego bilo koje izgovorene riječi.
I Mara je tu. I Joso i Kata, Vlado i Ruža, Jozefina,Franc. K'o u domu staraca, onih mlađih nema. Pozdravljaju, raspituju se. Hiljade pitanja a malo lijepih odgovora. I dok se pozdravljam sa ovima, vidim da nam prilazi i stari Franjo, ljubijski namćor br. 1 . Staje na pola puta, nešto mu se zasvjetluca u oku, okreće se i odlazi nazad. I meni je teško suzdržati suzu : zar je moj izgled mogao otkraviti i tvrdo Franjino srce ?
Iza prozorskih zavjesa, primjećujem komšiju Boru. Ne izlazi, ne pozdravlja me.  A, možda me nije prepoznao, tek smo 20 godina susjedi.
Iz haustora izlazi uniformisani komšo Ljuban. Ni on me ne pozdravlja. Gleda me podozrivo, mrko. Podrugljivo mi dobacuje :" Komšo, otkud ti ? Nešto si mi smršavio, nema te pola. " Nešto mu, k'o žao što sam se prepolovio. Ili mu je žao da se i ova polovica živa vratila kući ?
Zanemarujem ovu posljednju dvojicu. Radujem se ponovo vidjeti sva ova draga lica oko mene. Među svojim sam komšijama. Kod kuće sam. Napokon.
Pozdravljanje je završeno. Vrijeme je za akciju. Cijeli komšiluk, i staro i mlado, sa kantama i kanisterima , odlazi na izvor po vodu. (Struje već odavno nema, vodovod ne radi.)  Na dnevnom je redu moje kupanje.
Ostajem sa Murgom pred zgradom (nešto me noge slabo služe a ni za nosanje kanistera nisam baš u formi). Murgo je zadužen za loženje vatre u kolektivnom šparetu ispred zgrade. Češka se po ćelavoj glavi i postavja hipotetsko pitanje: " Koliko li će vode trebati da se sapere sva ta tromjesečna prljavština sa tebe ?"
A ja se pitam, koliko će vode Sanom proteći dok sa sebe ne sperem svu svoju bol, tugu, jad......sve one strahove, patnje i debele naslage gorčine.....

 

A konvoj spasa je otišao iz Trnopolja bez mene. U pratnji konvoja je bio i moj dugogodišnji prijatelj Darko Mrđa.
Darko Mrđa je tokom 1992. godine bio pripadnik tzv. "interventnog voda", specijalne policijske jedinice bosanskih Srba u gradu Prijedoru u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Zajedno sa drugim pripadnicima interventnog voda, lično je učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama 21. avgusta 1992. Samo 12 muškaraca je preživjelo taj pokolj. Složio se da će surađivati s Tužilaštvom, a njegovo izjašnjavanje o krivici je pomoglo da se utvrdi istina o zločinima počinjenim nad nesrbima. Osuđen je na 17 godina zatvora.
I još jedanput sam pobjegao sa lopate.

Paradoks našeg vremena!

Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)

#Lijepa_riječ