Piše: Anto Od Bosne Tomic
“Nikad se ne javljaj dobrovoljno, ne gledaj zvijerima u oči, budi manji od makova zrna.” Logoraška pravila koja mi je prvog dana po ulasku u logor Keraterm usadio kum Bijeli, logoraš ‘prvog dana’.
Učim brzo. Otrpi, prećuti, budi tih. Izbjegavam zvijeri.
Par dana po dolasku u Keraterm – prozivka! Komandir smjene, Kajin, traži dobrovoljce.
“Neš’ mene jarane. Ni slučajno “, razmišljam, krijem pogled.
I u tom trenutku čujem glas jednog “dobrovoljca”. Bijeli se javlja ! Dobrovoljno !
A budale! Ne mogu vjerovati !
Za njim se javljaju i braća Gurde. I još četvorica. Spremaju se i odlaze. Navodno na rad.
Moj najduži dan u Keratermu. Dan ispunjen strahom, strijepnjom, neizvjesnošću. Čekanjem.
Prolazi i podne a njih nema nazad. Propuštam i “ručak”. Ni gladan ni žedan nisam. Zebnja i ledeni trnci na + 40.
U pokretu sam cijelo vrijeme – od “jedinice” do “četvorke” – da se nisu možda vratili ?
Prođe i poslijepodne a od sedmorke ni traga ni glasa. Oči mi pobijelile od gledanja u pravcu kapije.
I konačno, u suton, dolaze ! Živi i zdravi. Svih sedam.
Hiljadu se logoraša sjatilo oko njih. Hiljadu pitanja – gdje su bili, šta su radili, šta ima novo u gradu ?
(“Dobrovoljci” su radili u nekoj hali na sortiranju ratnoga plijena. Hrabri, goloruki srpski junaci su u herojskoj borbi protiv višestruko nadmoćnijeg vjekovnog neprijatelja zarobili na desetine traktora, televizora, ćilima, bijele tehnike. Neprijatelje su jal pobili, jal po logorima potrpali.)
…. Odvlačim Bijelog na stranu. Psujem, galamim na njega, kunem. Ljut sam k’o guja!
Bijeli se samo smije. Daje mi kutiju “Drine” ( neđe zarobio). Smiruje me. Vodi me u “četvorku”, ima mi nešto pokazati.
Skida jaknu sa sebe a ispod jakne umotan ćilimi ! Metar sa pola metra ćilima.
Pa kojeg će mu vraga ćilim u logoru, pitam u nevjerici.
“Da imam na čemu klanjati”, odgovara Bijeli.
Još me veća ljutnja i bijes spopada:
“Da su te uhvatili sa tim ćilimom, Kuran bi tvojom kožom ukoričili.”
…I klanjao je Bijeli na tom ćilimu. I molio. Za svakog ubijenog, mrtvog, polumrtvog, osakaćenog.
A posla je imao preko glave. I prekovremeno !
A onda je došao onaj 24. juli ’92. Onaj crni, najcrnji.
Malo je bio samo jedan Bijeli da otklanja i odmoli za onih 240 nevinih, zvjerski ubijenih bosanskih, ljudskih duša.
U jednoj noći. “Trojka”. Keraterm.
