Piše: Nikolina Balaban

Njegoš je davno rekao da su ljudi ,,stoka pregolema,, pa me ne čudi njihova zaluđenost nacionalizmom, šovinizmom, podaništvom svakom i svačem, zauzimanje oblika ,,posude u kojoj se nalaziš,, strah od reći ,,ja mislim...,,
Ali ovo je čini mi se vrh vrhova...
Obilježen je Dan grada Prijedora 16. maj, centralna proslava na trgu, gošća Nataša Bekvalac, moja kćerka bila. I na sam protokol obilježavanja Dana grada Prijedora, bih imala ponešto reći, ali nemam volje, po ko zna koji put gluv(p)ima pričati...
Mada samo jedna rečenica. Da li ikom pada na pamet da u ovom gradu treba obilježiti i mjesta stradanja, blago rečeno, mjesta svirepo ubijenih i zlostavljanih građana istog tog grada? Sad sam ja i glupa i gluva što pitam.
Dolazi kući sretna, priča, promukla, pjevala, bilo joj sjajno i onda pljus šamar...ona meni.
,,Mama, ali smo stalno gledali i okretali se da nas ne napadnu vehabije?,,
Moja kćerka ima 14 godina. Na moje pitanje, otkud tebi to, ona mi kaže, pa iz škole, iz grada, svi pričaju da će nas napasti. A na moje pitanje da li ona zna šta znači vehabija, okrenem drugi obraz za još jednu, sad šamarčinu, jer mi kaže, pa muslimani i još mi dodaje, da ja nemam pojma.
ALOOOOOOO ???
Tko je u nama ubio potrebu da budemo ljudi?
Da li je normalno miriti se sa ovim crkavanjem na rate?
Da li je normalno da to radite od djece?
Da li to ,,trovanje,, počinje od vrtića?
Ubijali ste djecu, trudnice, starce, žene, nemoćne, zbog pogrešnog imena, a sad ,,ubijate,, i moje.
Stani malo, moje nećete !!!
,,Draga moja, voliš li ti maminu drugaricu Azru i njene sinove?,,
,,Kakvo ti je to pitanje, volim, nedostaju mi stalno jer su daleko.,,
I zato mičite svoje krvave ruke dalje od SVE djece...
Vi sa svojim pričama, ostavimo prošlost, treba živjeti budućnost. Jel’ ovo budućnost koju nudite? Neka hvala. Čuvajte je svojoj djeci. I povedite sa sobom sve vaše vehabije, četnike, ustaše i ostale kako god ih zvali i ,,fabrikovali,, za lične potrebe.
Evo vam moja ponuda budućnosti. Moja ponuda za ,,sutra je novi dan,,. Što bismo mogli izgubiti kad bismo krenuli? Ono, baš krenuli. Bez najave. Bez dozvole. Ne ulicama koje ste nam odredili. Što bismo izgubili? Život? Ovo je život?
I ne, ne mogu...Tako to krene.
Vraćam se na Prijedor.
Da li u ovom gradu iko ikad vidi izlazak Sunca? Ko god sad pomisli da, slagao me je, a i sebe. Sunce je zašlo u Celpaku, Rudniku, Ciglani, Bosnamontaži, Impru, Autotransportu i da ne nabrajam dalje sve ponore prijedorske, gde je zašlo.
A narod i dalje nosi nametnute naočare nacionalne zasljepljenosti, ne videći da je Sunce već ODAVNOOO zašlo, sa malo nada da izađe ponovo.
PS: Skinite naočare, bez ,,straha,, mrak je već odavno.