Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Dan pobjede nad fašizmom je dan kada je nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju u Drugom Svjetskom ratu. Slavi se 9. maja, iako je Drugi svetski rat konačno završen tek nekoliko mjeseci kasnije bezuslovnom kapitulacijom carskog Japana posle tragične upotrebe A-bombe u Hirošimi i Nagasakiju. Počev od tada, ovaj dan se svečano obilježava u velikom broju zemalja svijeta.
Ima smisla.
Slavimo i mi.
Ima li smisla?
Nema.
Ovde, kod nas, svi bi da idu u budućnost, zaborave prošlost, ili bar da se ne pomjere iz sadašnjosti. Zalazak Sunca, a da nije ni izašlo, kad bi moglo, eh...
Blentitetom Republika Šumska vladali su razni. Mi Srbi i bili smo budale i pravili su nas budalama. Smjenjivali su se i razne secikese i skupštinski klupoderi i oceubice i kojekakve alamunje, al’ ničija nije do zore gorjela. Mada za moj ukus ,,ovima predugo gori,, već 20 – tak godina.

Nemam više želudačnog sadržaja za priče o kolektivnoj krivici. Nemam više mišića u leđima da nosim krivicu koja mi se nameće, a koju nisam počinla. Nisam kriva jer sam pravoslavka, nisam kriva jer sam hrišćanin, jer sam bijela, jer sam farbana plavuša. Isto tako nije kriv ni onaj jer je Albanac, jer je musliman, jer je peder, jer je crnac, jer je plavook. Prihvatam samo jednu vrstu kolektivne krivice, a to je da svi grešimo jer smo ljudi. Prihvatam je, jer vidim da odosmo u materinu. I svi smo krivi.

Ko ti daje pravo da ubijanje poglašavaš manje ili više jezivim brojeći mrtve, da odlučuješ koliko može biti teška suza majke, da odlučuješ ko je kriv, a ko prav, jer da nismo mi, oni bi... Odakle ti pravo da vagaš koga ima više, ko je mlađi, ko je zaslužio a ko nije. NIKO NIJE. Ko ti je dao pravo da odlučuješ koje je zlo veće? Zar ti nije jasno da tada u svakom slučaju zauzimaš stranu zla. Zlo je zlo, ne postoji veće ili manje. Samo mijenja oblik da bi ti se lakše dodvorilo i lakše te obuzelo.

Ovo je planeta bogova i čudovišta, gdje se vrlo često bogovi ubijaju, a čudovišta cjelivaju. Kako drugačije objasniti, entitet koji se dići da danas slavi Dan pobjede nad fašizmom, a u Prijedoru se desi opet dobro ,,potkovan,, apsurd.
Povodom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom i Dana logoraša BiH, Udruženja logoraša “Prijedor 92” i “Kozarac” su danas posjetili bivše prijedorske logore Keraterm, Trnopolje i Omarsku i na taj način odali počast svim logorašima koji su stradali kao žrtve fašizma Drugog svjetskog rata, prijedorskim logorašima, te svim logorašima iz BiH koji su stradali 90-tih godina.

,,Kompanija Arcelor Mittal Prijedor je vlasnik logora Omarska ne dozvoljava nam ulazak na tu lokaciju. Nismo planirali veliki skup, nego je planirano da desetak ljudi, predstavnici udruženja i delegacije, polože cvijeće i obilježi ovaj dan na prikladan način – kaže predsjednik Udruženja “Prijedor 92” Mirsad Duratović. Kako reče Duratović, udruženja su tražila ulazak na ovu lokaciju u trajanju od 30 minuta, međutim uprava firme im to nije dozvolila.
A, evo i ,,obrazloženja,,

,,Kazali su da nam ne mogu omogućiti ulazak zato što je neradni dan. Ovo nije prvi put da im nije dozvoljen ulazak u logor Omarska.
Kako kaže Duratović, logoraši povratnici nesrpske nacionalnosti nisu priznati kao kategorija civilnih žrtava rata.
,, Mi smo ovdje ničiji ljudi. Tužbe koje smo podnijeli protiv Republike Srpske stoje u ladicama Suda u Banjoj Luci već četiri-pet godina i mi za njih ne postojimo. Fašizam ipak nije pobijeđen, a dokaz je sve ono što se desilo 90-tih godina, ali i sve ono što se danas dešava. Ovo što nam nije dozvoljen ulazak u logor Omarska i to je jedan vid fašizma.,, zaključio je Mirsad Duratović.

Logoraši su na ovaj način poslali poruku Evropi koja danas slavi pobjedu nad fašizmom.
Da li je tu poruku čuo Prijedor?
A da, Prijedor, nije u Evropi...
Znate šta…
Zato se mi, grešnici, obični ljudi, pomolimo ovih dana za njih jer nisu oni toliko mali koliko su usitnili sebe. Pomolimo se svi mi, i to baš danas, a ne na neki svetac, bili vjernici ili ne, jer to ne određuje da li umijemo da opraštamo.
Svako od nas ima nekog svog Boga kom vjeruje, neko ga zove Isus, neko Allah, neko sreća, neko karma, neko majka, neko nauka, ali sve je to na kraju isto. Nešto što nas vodi, nešto što nas održava i što nam daje smisao.
Dosta nam je licemjerja, dosta nam je nepravde, ali bićemo veliki ljudi samo ukoliko umijemo da ne budemo kao oni.

Oderdimo neki dan, datum, kada bi u 12.00 sati sve stalo, recimo 11. juli. Taj čin bi, po mom skromnom mišljenju, bio najbolji odgovor antifašista nadolazećem FAŠIZMU! A makar i minut srama za one koji su zlodjela, navodno u ime svojih naroda, činili!

Tako bi u naša sjećanja kao opomena, makar i u jednoj minuti, došli nevini ubijeni u Srebrenici, Kazanima, Keratermu, Trnopolju, Ovčarima, i ko zna gdje i kada još.

ANTIFAŠISTI, javite se !

 

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?