Izdvajamo

E, odmorili se vi svi od mene...
Nema naslova, nema priče, samo ono što osećam...
Danas sam bila na šehidskom mezarju ili kako god to hoće ko da zove...
Tamo su ubijeni nedužni...ej, dete, 15 godina, silovana i ubijena žena u dečijoj sobi, sinovi ubijani pred očevima, a onda još jedan metak za oca. Briga me šta ko misli o ovom što pišem, ali meni je to prestrašno...
I nisam znala šta da uradim, kako da stojim, gde da gledam...
Gazila sam po blatu, da bih došla do grobova i mislila kako smo svi mi u tom blatu na ovaj ili onaj način i danas...Prihvatili mi to ili ne.
I to što sam danas videla je Prijedor. Nisu priče, realne ili ne, o investicijama, budućnosti, boljem životu, sve dok ne raščistimo i stanemo pred ne tako davnu prošlost. Nema budućnosti, pozicijo i opozicijo, ko god da ste...bilo da ste Srbi, Hrvati ili i vi Bošnjaci u Narodnoj skupštini RS, koji sada samo brinete koliko 0. Najbolje vas je sve pomožiti sa nulom.
Nijedan ,,domestos,, ne može oprati moje ruke danas. Šta je sa vašim rukama, onim što ih staviste na Bibliju, u Crkvi, kad položište ,,zakletvu,, do koje držim kao do lanjskog snega.
I pitate li se ikad vi majke, žene, sestre, kćeri, gde su vam bili sinovi, muževi, braća, očevi recimo 20. jula 19992. godine...
Ja sam ih pitala...
I nema priče o pomirenju ili ozdravljenju sve dok su građani ovog grada, a Bošnjaci građani, ne drugog, nego n - tog reda. Možemo mi svi ovde ili bilo gde naglabati o tome, pisati elaborate, kolumne, blogove...
Ovo današnje blato je stvarnost, sadašnjost i ima ga još u budućnosti.
Bar u mom Prijedoru.
Možda nekom ovo sad izgleda morbidno, ali...

 

Ako želiš da upoznaš sebe, pitaj druge.