Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Ja se pre svega izvinjavam svima koji će moje pisanje tumačiti sa ratnohuškačkim ili ,,nema pametnija posla,, ili ,,samo joj treba povod pa da pljuje po Srbima,,, ali ipak kao Bosanka, kao Prijedorčanka, (bez rezervne zemlje, bez rezernog grada) moram.
Napisala sam što sam napisala o ispade ,,činu vandalizama,,. Jeste vandalizam, ali ne samo vandalizam, nego mnogo, mnogo opasnije od toga. Uz naklon i poštovanje načinu na koji je reagovala porodica (otac) počinioca, usput rečeno jedino normalno, poželjno i civilizovano, priči nije kraj. I ponovo pitanje, a gde je te noći bila policija ???
Razlozi su brojni, ali…
Da li Prijedor doživljava sudbinu Srebrenice? Nisu li komšije nagrnule na komšije? Nisu li Omarska, Keraterm, Trnopolje, Tomašica upravo tu? I ne samo da su se desili zločini i ubijanja, nego su skoro svakog dva puta ubili preseljavajući kosti sa kraja na kraj, pa u beskraj…Dalje, nije to prvi put, zašto mislimo da je poslednji? Nije Srbija igrala protiv selekcije Mešihata IZ-a (N. Bogunović).
Ovo je Prijedor u kojem pravi Prijedorčanin ne može sresti tri poznate face u glavnoj ulici od Patrije do do Ramine slastičarne. A nekada ti je za prelazak tih nekoliko stotina metara trebalo dva sata, dok se sa svima ispozdravljaš, ispričaš, upitaš…
Nema od te priče ništa. Pogotovo u ovom ludilu zvanom predizborna kampanja i izbori.
Ovo su veoma osjetljive i opasne stvari i sa time nema ,,puj pik ne važi,,. Jednom nas je koštala naiva... Zar hoćete reprizu za nove generacije?
Nego, dragi moji Prijedorčani, normalni ljudi svih konfesija, prefiksa i sufiksa, pamet u glavu. Odnio je vrag šalu, a vi ostajete nemi na ovakve, slične ili još gore događaje iz prošlosti, sadašnjosti, a očekujete ,,svetlu,, budućnost.
Ili se svi dižite protiv ovakvih ili nam se sutra smiješi novi bratoubilački pokolj, u kojem će živote gubiti mali Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a sve kada sabereš i oduzmeš, na kraju (kao i na samome početku) opet svi BOSANCI, LJUDI...

Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic