Hefta bez nekih posebnih dešavanja. Uglavnom napetost, kad je ova epidemije u pitanju, popušta. Lijepo vrijeme, malo je bilo kiše, raja raspoloženija. Ja zujim.

Umro je moj dajdža Esad Dženanović, nije dočekao da pronađe i sahrani svoje najmilije, a koji su u svojoj kući u Duračcima (Donji Garevci), zvjerski pobijeni. Superuga Hajra, kćerka Majda, snaha Nasiha, unuci: Ajdin i Alen, prođe evo 28 godina, a nisu ponađeni. Mještani Donjih Garevaca, koji znaju, a većina ih zna, toliko su hrabri da ne smiju da kažu gdje su ukopali porodicu Dženanović.

Prošle hefte dobio sam poruku i sugestiju da odem u sokak Saleša, da slikam sokak gdje je Huse Saleš obnovio, asfaltirao ovaj put.

Naravno vrlo rado bilježim ovako pozitivne akcije. Kad sam došao kod Huse Saleša on se samo osmjehnuo i nije htio da komentariše, a kad sam ja rekao da sam čuo da je on sam sve platio, on mi reče da su i komšije učestvovali u ovoj akciji.

Žena Kelima kaže da Huse ne priča mnogo, ali voli svoj Kozarac, kozarčane i okolinu.

Svratih kod Džemala. On je dosta dobro mada malo usamljen.

Zatim kod Kemala Saleša, džemalovog brata. Kaže da je u 81.godini starosti i dosta dobro se osjeća, a služi se sa štakama. Maska mu nije neki problem već je navikao. Ima sina u Americi i ovim putem ga pozdravlja.

Već skoro 2 mjeseca vlada epidemija Korona virus, vanredno stanje. O svakom i svačemu pišemo, prenosimo informacije o Korona virusu. Dok prolazim kroz Kozarušu pomislih da smo naše sugrađane u domu ENEA malo zapostavili. Da bi ispravio grešku zovem Emira Dautovića, vlasnika doma da pitam za posjetu, da napravim par slika. Kaže mi da od 26.Februara nema posjeta domu, nikome pa ni meni. Drže se preporuka doktora i kriznog štaba. Nabavio je svu potrebnu opremu za radnike, za rad u vanrednim situacijama. Takođe stanovnicima doma sve što je potrebno za njihovu zaštitu.

Radnici su svi testirani i svi su zdravi. Stanovici su takođe svi dobro, a to znači da u domu ENEA provode maksimalne higijenske mjere kako kod stanovnika doma tako i kod osoblja koje tu radi, to je veliki primjer kako očuvati i zaštititi rizične grupe ljude u vanrednoj situaciji na zavidnom i profesionalnom nivou!

Nema oboljelih na Korona virus. Priča mi da je atmosfera u domu na zadovoljavajućem nivou. Poručuje familijama da se ne sekiraju jer svi njihovi u domu su dobro.
Sliku sam dobio od Emira u viber poruci

U Sivcima svratih kod Ahmeta Sivca. On mi pokazuje hambar koji je star, po njegovom mišljkenu, oko 200 godina. Keža da je poslije rata morao dosta mjenjati jer je, za vrijeme rata, u njegovoj kući bio neko iz Travnika  dosta uništio. Čak i bunar koji je uvijek bio pun vode, zatrpao i otišao negdje u Srbiju. Ahmet kaže da nisu smjeli da odkopaju bunar, boje se da je srbin izbjeglica ostavio bombu unutra.

Mala Aylin Kaukovič je djelila halvu i lepine u Kozarcu

Ove hefte zujim kroz Mutnik i Deru. Već na početku ova kuća srušena, ali zidine se dosta dobro drže. Ne znam mnogo o ovoj kući, pa sam se raspitivao od komšija.
Erna Pulić Kawam mi je puno pričala o ovoj kući i vlasnicima kuće:
Takve su slične bile 2 kuće ova i jedna preko vode dva brata, Tadžići gradili. Bili su imućni, jer imati takve kuće u ono doba to je bilo nešto posebno. U ovoj kući živio je vlasnik ove kuće Ibtahim Tadžić sa ženom svojom i 3 djece 2 sina Fuad i Fatuk i kcerka Draguna.
I onda je taj gazda kuće Ibrahim Tadžić doveo sebi sluškinju da radi po kući i čuva  djecu i bom onda se on zagleda u tu sluškinju Šuhru i otjera svoju prvu ženu a oženi Šuhru i ona rodi mu 4 djece 2 sina i 2 kćerke.

Jedan od sinova je Mustafa Muta Tadzic bio profesor fizičkog vaspitanja u srednjoj školi u Prijedoru. A ubijen u Omarskoj u logoru. Žena mu je Ljuba, radila u direkciji Pilane u Kozarcu.

Onda je taj Tadzic Ibrahim ostavio i tu drugu zenu Šuhru i odselio u Zagreb i tamo živio sa trećom zenom Izetom i snjom dobio 3 djece 2 sina i 1 kćerku. Ja se družim sa tom njegovom djecom u Zagrebu. Puno stariji od mene. I eto tako vrijeme prolazilo a taj Ibrahim nije u Kozarac dolazio, i bom dodje jedne godine u Kozarac, da obiđe rodni kraj i sav komšiluk obisao i miloštu donio svima komšijama.

Bio je i kod nas ja bila curetak kao da ga sad gledam, onako visok, naočit, markantan, i elegantan muskarac, u odijelu i kravati u ono doba. I tad kad se vratio u Zagreb, nije proslo par mijeseci i zavikaše umro Ibrahim Tadzić. Eto sudbine da dođe nakon dugo godina i obiđe sve i svakog u Kozarcu i ode kući svojoj i ubrzo umro. Ja sam išla toj njegovoj ženi u Zagreb Izeti. Ali tad nije Ibrahim bio živ. I ona je poodavno umrla, nekako malo poslije rata. Bila je ta Draguna iz Kozarca njena pastorka sa sinom kod nje u izbjeglištvu u tom njenom stanu.

A onda u toj kući u Kozarcu što se respitivaš, je do smrti živjela ta druga žena Šuhra sa sinom snahom i unučadi dvoje. A dolje u prizemlju kuće živjeli postanari i djelili pare na sve te pajnike (suvlasnike) na kuću. I kuća nije ni na koga prepisana a ima puno nasljednika koji ne mogu da se dogovore oko podjele. I tako ta kuća stoji od rata tako uništena i propada do kraja.

To je sad samo za rušiti, a niko nece da plati. A unuk, unuka i snaha svi budu u Americi. Šteta sad je to samo ruglo i leglo zmija, a ta Draguna isto bude u Americi i njeni sinovi. Dobro se drži a ima 84 god. Generacija moje mame, zajedno rasle i išle u školu zajedno, djevojale zajedno i sve do smrti moje rah. mame bile velike prijateljice.
Kuća je stara više od 100 godina
Oni su imali prezime Tadzic a uzeli su i još jedno sebi prezime, Tadzic-Hadziosmanagić.

Ovdje srećem Muhameda Džihića, prije 10 godina vratio se iz Holandije i vjerovali ili ne ja ga danas upoznao ali sa maskom na licu. Kaže da gazi 81. godinu života, a njegova supruga 79. i dosta doboro se drži, mada je dijabetičar već više godina. Prije rata je radio na željeznici, a 22 godine, do početka rata, bio je šef željezničke stanice u Trnopolju (Kozarac).

U nastavku dok slikam i pravim video Jasna i Sabit Muratčehajić izlaze da vide tražim li nekog. Ja im kažem da nebi izašli da su me prepoznali. Ovu ljepotu u ovom djelu Kozarca tešo je opisati.

U nastavku Ismet Adžemović izašao da vidi sa kim se ja dovikujem.

A ja sam se dovikivao sa Sakibom Salkanovićem. On pošao na vodu, a ja ga vraćao da ga slikam ispred njegove kuće.

Sakibova supruga Mirsada zauzeta sa poslovima na balkonu.

Zatim kod Enesa Babinog diskusija sa Harom i Emsom.
Poslije mi Hare priča o njegovim prijedlozima kako da se zove njihov šor. Na kraju je odlučio da to bude Šor Hadžija.

Završio sam slikanje kod mezarluka u Deri, ali sam otišao za Sakibom da vidim odakle on vozi vodu, a ima čaršijski vodovod. Našao sam ga ispred kuće od Sabine Bešić u zaseoku Mehići-Šimići. Pričaju mi da je ovdje  vodovod od Mujkanovića i Kahrimanovića i da je ovo jedina voda u Kozarcu koja nema kamenca u sebi , a to je razlog što Sakib ovdje dolazi po vodu.

U džematu Alići-Softići traje akcija prikupljanja novčanih sredstava za radove oko mejtafa (mesdzida). Nijaz Softić mutavelija, kaže da je puno raje doniralo za mesdžid Alići-Softići i poručuje da je potrebno još novca da bi sve bilo kako je planirano.

Radovi se privode kraju, musala završena, ogradu je pravio Mirsad Pihić i danas završio, ivicom parkinga posađeno je 10 sadnica lipe. Predhodne radove smo već bilježili, a Nijaz sretan, kroz osmjeh kaže, još malo pa gotovo.

OTVARANJE MEKTEBA (Mesdžida) BIĆE OVE GODINE U SRIJEDU 22. JULA 2020.GODINE. Nadamo se da će ova epidemija završiti i da nas neće spriječiti, kaže Nijaz.

Tarik i njegov brat Hamza te sestra Hadžera i Zehra sve su očistili.

Danas je dan džamija u Bosni i Hercegovini. U Kamičanima nova munara (Minaret) polahko raste. Radovi napreduju.

Unutra radnici Zanatske radnje Karabašić rade zavrže radove.

Danas na četvrtku nema pijace, ali proizvođaći saada za baštu su iznijeli svoje proizvode. Mnogi pitaju hoće li uskoro biti dozvoljen pazarni dan u Kozarcu. Nemam informaciju hoće li i kad će. Ipak ja sam pravio slike.

U nastavku slijede slike koje sam danas pravio.

To je to za ovaj četvrtak, a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Mi ne smijemo da dopustimo našim strahovima da nas liše naših nada.