Danas sam sreo, nakon 23 godine, jarana Fikreta Cerića. Popio je kahvu sa nama i podsjetili smo se kahvendisanja prije rata kod mene u kancelariji. Četvrtak i malo vremena za duži razgovor ali i ovaj kratki susret čini nas sretnijim. Cera sad živi u Americi, Portland.

Ove hefte na sve strane se čuju motorke, cikulari, sjekire režu se i cijepaju drva za zimu. Još po neka svadba se čuje, zatim u voćnjacima se užurbano trese i kupi voće, građevinci pune ruke posla. Sve ovo su znakovi da je jesen i jesenji radovi na pragu.
Hefta u kojoj je obilježena godišnjica masakra nad Bošnjacima i Hrvatima na Korićanskim stijenama. Prošle hefte prije odlaska na Koričanske stijene, u razgovoru sa nekim našim prijedorčanima i kozarčanima (ne želim da nas dijelim, za mene smo svi prijedorčani, građani grada Prijedora) doživio sam jednu vrstu šoka. Kad sam rekao da ću u petak da idem na Korićanske stijene, pitaju me a gdje je to i šta je to. Prvo sam pomislio da se šale ali nije bila šala. Zar je moguće da neko od prijedorčana nije čuo za masakr na Koričanskim stijenama. Pokušao sam da im ispričam moju priču ali oni nisu imali vremena (obično ja nemam vremena) da me saslušaju.

Cijepanje drva, braća Talić najbolji i najvredniji momci u našem kraju.

Ove hefte više fotki iz mog voćnjaka. Dospjele šljive, drinjci i drugo voće. Berba počela, kuhanje pekmeza skoro završeno. Slijedi sušenje šljiva kod Zike Bešlagića.

Često puta me naša raja iznenadi posjetom, tako i ove hefte. Dok smo bili zauzeti kuhanjem pekmeza u garaži iznenadili su me, svojom posjetom, raja iz mladosti Sead i Mirsada Hergić. Sa njima sam imao mnogo šta da pričam ali kratko vrijeme.  Naćeli smo dosta tema ali ni jednu nismo do kraja ispričali. Sjetili se dosta naše raje i puno anegdota sa njima. Sead i Mirsada žive u Americi, Portland, a tamo ima dosta naših zajedničkih jarana.

Koliko je naša raja merhametli, to je dokazano x puta pa i kroz ovu akciju za porodicu Bahonjić. Prošli vikend je pokrivena kuća za ovu porodicu. Akcije se nastavlja do useljenja. Na pokrivanju su bili Šefikovi prijatelji koji su donijeli piće i hranu da bi počastili izvođaće radova i komšije. Kažu običaj je da se komšije počaste kad je pokrivanje kuće.

Juče mi se obratio, onako žalosnim pogledom, Esmir Mustafić iz Blagaja, u Kozarcu poznat kao Brči. Kozarčani ga poznaju sa raznih gradilišta u našim sokacima. Prestao je da radi, oštećenje kičme. Gledam ga kako iskrivljeno hoda i mislim kako je ovom čovjeku koji je do juče bio tako vrijedan, a sad traži pomoć od drugih. Krije oči i suze.
Brči je oženjen i ima dvoje male djece, mora na operaciju kičme, a poslije operacije oporavak će trajati duže vremena. Jesen i zima dolaze treba djecu prehraniti, a ne može raditi. Takođe sve lijekove mora plačati. Pitam ga ima li neki račun ako bi neko htjeo pomoći, a on mi onako žalosno reče da nikad nije bio u banci. Poslije mi se javio da je bio u banci i da su mu rekli da dođe za 7 dana.
Ostavio mi je svoj broj telefona pa ako neko želi pomoći: 065 823 900

Ovo je račun na koji se može uplatiti pomoć Esmiru Mustafiću

U prolazu dobijam cedulju, poslije sam vidio da je pismo, od Nusrete Garibović i moli me da ovo pismo objavim. Otišao sam kod nje kući da pitam jeli ona ovo napisala. Potvrdila je da je ona pisac ovog pisma i još jednom zamolila da ovo objavim.

Sa fotografije je teško pročitati pismo, ja sam ga prepisao:
Molim sve ljude dobre volje, koji žele i koji su u mogučnosti da mi pomognu jer sam u teškoj situaciji.
Ne mogu da školujem dvoje djece. Jedno će mi u prvi a drugo u 3. razred srednje škole.
Želim kao i svaka majka da mi se iškoluju djeca.
Do sada sam se borila da ih iškolujem al više ne mogu jer sam obolila.
Već tri godine bolujem od dijabetisa i masnoće, dva puta sam bila operisana. Na birou smo i ja i moj čovjek.
Molim sve dobre ljude da mi pomognu jer svi vi imate djecu i znate kako je teško da se djeca iškoluju.
Puno vam hvala svima.
Broj telefona: 063 938 612

Nusreta Garibović

Zatim se zaustavljam u Softićima kod Ajše Softić, primjećujem više raje u hladu ispod grožđa. Vidim nepoznatu raju, rekoše mi da je to Ismalov ili Cicin najbolji prijatelj iz Njemačke, Hanover. Cico mi priča koliko su skupa radili i jedan drugom pomagali. Sad je Cico u Bihaću ali često odlazi kod svog prijatelja u Njemačku, a ovaj mu pomaže za posao. Ove hefte je Cico doveo svoje prijatelje u svoje rodno mjesto, kako bi oni vidjeli odakle i gdje je rođen njihov najbolji prijatelj.
Na kraju mi rekoše da su Cicini gosti oduševljeni našim krajem i dočekom koji su Cico i njegova sestra priredili za goste.

Već duže vrijeme nisam svraćao kod moje komšinice Fajke Kenjar. Neki dan svratih da je vidim i bilo mi drago da me prepoznala. Fajka je rođena početkom januara 1919. godine, što znači da već dobro gazi 97. godinu.
Pitam je kako je ali ovaj put mi se žali da je bole oči, a kad sam je pitao šta još boli ona mi reče da je sve boli. Dok je fotografišem pokušava da se osmjehne ali nije uspjela. Više je tu bola nego osmjeha. Ipak svjesna je svega i prepoznaje skoro svakoga.

Vani ispred kuće od Fajkinog sina Huseina srećem njihovu djecu i unučad. Amel i Esma došli na odmor a roditelji Husein (Ćeno) i Merima nisu mogli doći, Husein je još bolestan.

Zujeći okolo zaustavljam se kod kuće od Muhibe Hadžić u Dergićima, nije kod kuće otišla je u banju.

Svratio sam i u Stari grad ili kako već zovu ovaj dio, ulica 8.Mart kod Himzije Pjanić. Kod nje završni radovi na rekonstrukciji krova. Sad izgleda zadovoljnija .

U Kamičanima zaseok Forići ove hefte završeno asvaltiranje ovog sokaka u dužini oko 300 metara. Finansiranje isključivo građani ovog sokaka. Ni ovdje nije pomogao Grad Prijedor ili neka druga institucija.

U subotu su Muharem i Dina Hamidović iz Kozarca udavali kćerku Eminu. Sretni mladoženja je Šemsudin Velić sin od Hasibe i Hasana Velić iz Bosanske Otoke. Ispraćaj mlade bio je spektakularan i mogu zamisliti kakva je svadba bila u Otoci.

Ovdje sam sreo i strance, prijatelje od mladenaca. Oduševljeni su Bosnom i običajima kod nas.

Ove hefte moje zujanje završavam u Kevljanima. Volim ja otići u ovaj dio Kozarca i pored toga što ovdje nema niti jedan metar asfalta. Mještani najčešće kažu da im svi obećavaju i na kraju lažu kad kažu da će i njihovi sokaci biti asfaltirani.

Prvo zaustavljanje kod povratnika iz Amerike. Esad i Razija Jakupović su već treću godinu povratnici.  19 godina sam bio u Americi, priča Esad, ali nismo se mogli naviknuti i na kraju smo odlučili da se ne vraćamo više u Ameriku.
Nisu se pokajali, ovdje se osječaju zdravijim.

Koliko sam puta bio u Kevljanima ali nikad u sokaku od 6 braće Velić. Zaustavljam se kod Mahe Velića i njegove žene Sade koja je zauzeta uređivanjem cvijetnjaka oko kuće. Dok je Maho iza kuće zauzet oko voća.
On mi reče imana 6 braće Velić: Maho, Mehmed, Dževad, Fikret, Ismet i Husein.

Ovdje nam se pridružuje Mehmed  i priča kako oni budu u Australiji, Brizbejn. Malo sam se iznenadio jer Mehmeda vidim često u Kozarcu, a oni mi rekoše da redovno dolaze svojoj kući i ovdje ostaju po više mjeseci.
Braća Velić mi pokazuju njihov sokak, dok se ja divim našoj raji koji grade u svojim rodnim sokacima. Mislio sam da sam do sad sve sokake obišao ali danas vidim da ih ima još gdje nisam bio.

Dok sam razgovarao sa braćom Velić došli su gosti pred Mahinu kuću. Bila je to njihova sestra Ismeta i zet Bahrija. Dok su se pozdravljali zet Bahrija onako šeretski reče Mahi, kako je došao da traži miraz. Svi su se slatko nasmijali.

U povratku zaustavim kod Namke Ališić, njene komšije mi rekoše da nju obavezno moram fotografisati kad sam već došao u ovaj sokak.

I ove godine prvačići dobili školski pribor. Enes Kahrimanović je  kupio školski pribor za 40 prvačića OŠ "Kozarac". Ovo je drugi put da je on lično kupio pribor za prvačiće i planira u buduće svake godine isto.

Danas na četvrtku puno manje raje u poređenju sa zadnja dva mjeseca. Ipak dosta susreta sa poznatom rajom. a koji još nisu odputovali nazad u države gdje žive. Tema je uglavnom voće, jabuke, šljive... U utorak kiša i vjetar su dosta šljive otresli.

Slijede fotografije koje sam danas pravio.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Zakucajte ponekad na tuđa vrata, ne da tražite već da ponudite pomoć.