Izdvajamo

Hefta sa ne baš puno dešavanja. Snijeg, veliki problemi sa strujom u selima oko Ljubije. U razgovorima sa rajom, svi me pitaju za zakon koji je Narodna skupština Republike Srpske  usvojila Zakon o javnom redu i miru. Iskreno, ni sam nisam dovoljno upućen u ovaj zakon. Znam samo da je  za ovaj zakon  glasalo 46 poslanika. Ako vam se čini malo previše, to je zato što su mu podršku dali i pojedini poslanici koalicije "Domovina". Vjerujem da većina zna ko je u ovoj koaliciji i ko ih je birao.

Od mog pisanja o porodici Hodzić, četvrtak 08.01.2015., mnogi me zapitkuju o ovoj akciji. Da podsjetim, akciju su počeli Baja i Dina Hodžić. Druge nevladine organizacije  Sedra, Sevap, Švicarska... podržavaju akciju i sve rade u dogovoru sa Bajom Hodžićem.

Neki me pitaju za broj računa na koji da se uplate pomoć. Ovo je broj računa na koji se može uplatiti pomoć. Ko je u Kozarcu, može otići u NLB banku i tamo samo reći da želi uplatiti pomoć za porodicu Hodžić.  Imena svih donatora bit će objavljena na Kozarac.eu.

Udruženje žena Kamičani, u osnivanju, druže se i razmjenjuju ideje o daljem radu. Druženje je svakog petka od 18.00 sati i sve žene su dobro došle. Svratio sam na par minuta, tek da napravim par fotki. Vidim dosta žena, a atmosfera veoma prijatna. Nadam se uskoro više novosti i aktivnosti ovog udruženja.

Zujim okolo i ove hefte svratih u Trnopolje ili tačnije sokak Trnjani. Već kod putokaza za Trnjane sretoh Ahmeta i Mujagu Trnjanin. Ahmet je pošao u trgovina, a Mujaga izišao malo da prošeta.

Dok sam pokušavao da napravim video u ovom sokaku Mujaga je stigao svojoj kući. Nema ništa protiv da ga fotografišem sa njegovom ženom Rezijom, koja je izašla vani da vidi gdje se on toliko zabavio.

Nastavljam dalje kroz ovaj lijepi sokak, svratim kod Rame Trnjanina i dok je on vidio ko je pred kućom ja sam napravio fotografiju.

U prizemlju izlazi Ramina mama Adevija. Čuje nekog pred kućom. Kažem da sam onaj što je nju fotografisao dok je krećila šljive prije dvije godine. Smije se i pita "Hoću li ja to opet u svijet kao prošli put".

Preko puta je kuća od Mesuda i Miki (Mirsad) Trnjanina. Ovdje Mesudova mama Nerima otvara prozor i zapitkuje koji sam. Naravno nema ništa protiv da je fotografišem. Priča mi da ne izlazi vani, lošeg je zdravlja, a vani hladno. Prošle godine, za vrijeme poplava, operisala srce i sad mora da se čuva.

Odmah iza Mesudove kuće okrećem u Dadin sokak.

Prvo zaustavljanje kod Dadine kuće. Dursuma Trnjanin je žena od Dade konobara ali on je sad Dado farmer, radi kod "Arifagić Investment". Dado je bio na poslu.

U ovom sokaku sve kuće su pune i svi su otišli negdje za poslom.

Nastavljam dalje kroz Trnjane, svraćam kod Azemine zvane Mina Kahrimanović, baš u vrijeme dok je spremala ručak. Dosta je tužna, kaže neki dan bila četeresnica njenom mužu. Sad je sama i to joj teško pada.

Huse i Hatema Turkanović rado se fotografišu. Drago im, da se neko sjetio i njih da fotografiše za taj internet.

Husein i Jasminka Ćuskic. Prepoznaju me, a ja sretan da ne moram objašnjavati zašto zujim okolo i još fotografišem.
Kratki razgovor i saznajem da su Husein i Jasminka prvi prijedorčani koji su napustili posao u Švedskoj 1996 godine i vratili se u Sanski Most, zatim u Trnopolje. Imaju dvoje djece. Na pitanje jesu li se pokajali, odgovaraju "Nismo se pokajali, mada smo, dok smo se vraćali, očekivali mnogo više". Husein se bavi građevinom i to mu je jedini izvor primanja. Uglavnom zadovoljni mada bi moglo i bolje.

Fotografisanje završavam kod Ismeta Ćuskića. Cijepa drva, a ja ga zapitkujem za njegove kruške. Kaže da je zadovoljan kruškama, a takođe i pčelama. Oko tri sahata zujanja kroz ovaj sokak i nije mi bilo hladno. Ispričao sam se sa mještanima koje sam fotografisao ali i sa onima koji nisu htjeli da ih fotografišem.

Često me pitaju zašto zujim okolo i fotografišem. Mnogima je poznato na kakve neugodnosti nailazim. Volim da se družim sa našom rajom i ne djelim ih po selima, sokacima ili na neki drugi način, svi su naša raja.

Dok sam se vraćao iz Trnopolja svratim u ćaršiju da kupim kruh.
Dok sam kupovao kruh sjetih se da ovdje i samo ovdje, redovno kupujem kruh. 15. aprila  bit će tačno 10 godina da sam redovni kupac u ovoj pekari.

Ove hefta je dosta snijega bilo, u našem kraju. Na žalost snijeg je bio dosta mokar i neko duže sankanje nismo mogli organizovati. Ipak u utorak, par sati, je bilo sankanje na Huremovica strani.

Sankali su se učenici OŠ "Kozarac" iz Kamičana. Sa učenicima su bili učitelji, roditelji, komšije... Par sati sankanja, super druženje, sam bilježio fotografijama i kratkim videom.

Danas na četvrtku i prvo zaustavljanje kod OŠ "Kozarac". U ponedeljak je, nako odlaganja od dvije hefte, počela nastava  drugo polugodište. Nisam uspio dobiti više informacija o završetku radova u školi, direktor je bio odsutan. Nadam se u narednom periodu više informacija.

Na četvrtku, raje onako standard za ovo doba godine. Mene poneko upita za ovaj zakon koji sam već spomenuo. Neko me upita kako se snalazim jer ovo doba godine je kriza za sve nas. Ja na sve to gledam pozitivno i guram dalje.

Slijede fotografije koje sam danas pravio.

Tri nezbrinuta traže vizu za budućnost.

To je to za ovaj cetvrtak a do sljedeceg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Stablo ne uskraćuje svoju sjenu niti onome ko ga dođe posjeći.

Sankanje na Huremovića strani

.be

Četvrtak u Kozarcu

.be

Kahrimanović kaže kako je teško procijeniti koliko je trenutno stanovnika u Kozarcu. "Negdje oko 8.000. Prije rata živjelo je ovdje blizu 25.000 stanovnika, od kojih je 95 posto bilo bošnjačko stanovništvo. Zato smo toliko i stradali. Sve kuće, svi objekti, sve je u Kozarcu bilo porušeno. Po zadnjem popisu ima nas oko 20.000."