Izdvajamo

Zadnja hefta, odlazi nam raja, nema više feštanja mnogi su se vratili u zemlje boravka. Neki su otišli familiji u posjetu, a u isto vrijeme da prezime negdje gdje je, ako ništa, toplije. Kod nas hladno i zadnje dvije hefte puno dženazi.

Par fotki sa dočeka nove godine u Kamičanima. Ja nisam feštao ove večeri. Imao sam moje prijatelje na posilu i tačno u 12 sati noci, dok je raja pravila vatromete,  mi smo se sankali.

Ludo i nezaboravno.

U domu Kamičani je organizovan doček nove godine, svratio sam na kratko da napravim koju fotku. Bilo je problema sa strujom ali to i nije neka novost jer problemi sa strujom u vrijeme novogodišnjih praznika je, poslije rata,(Kozarac, Kozaruša i Kamičani) postalo tradicija. Tako da niko nije bio iznenađen ovim nestancima struje. Zašto je to tako nisam uspio dobiti odgovor.

Slušam raju koji su zvali Elektro Priedor, pitali za nestanak struje i pitali kad će se kvar popraviti. Neki su dobijali odgovore kao: Kažite komšijama da isključe klima uređaje i grijanje na struju, zatim Imat ćete romantičan doček nove godine uz svijeće, nekima je rečeno da su dosadni, nekima su predlagali da podnesu zahtjev kako bi se izgradio novi puno jači trafo,  a bilo je i ljubaznih javljanja na telefon i objašnjavanja da imaju dosta problema ali su ekipe na terenu i molili su za malo strpljenja.

Ðore je kuhao gulaš za svoju raju. Nisam se puno zadržao, nisam jeo i neznam kakav je bio.

Neki dan na dženazi u Mutniku razgovaram sa rajom i pitam za spomen ploču od Rahmetli Bega Huse Ključanina. O njemu sam slušao dosta priči pa i to što je pisalo na njegovoj spomen ploči. Zadnjih par godina često puta sam tražio ovaj mezar ne znajući da je spomen ploča bila srušena. Rekoše mi da je prije par mjeseci obnovljena spomen ploča od Rahmetli Bega Huse Ključanina. Ovaj stih sam već znao napamet jer sam često puta slušao od starih ljudi dok cu citirali ovaj stih.

U subotu, 03. 01. 2015. godine poslije podne namaza u džamiji u Kamičanima, održan je tradicionalni prigodan mevludski program u povodu obilježavanja mjeseca Rebiu-l-evvela, u kojem je rođen Poslanik  Muhammed a.s.

Uvodne riječi dobrodošlice i selame, uputio je Glavni imam Amir ef. Mahić, napominjući pri tome na važnost prisjećanja i slijeđenja Poslanika Muhammeda a.s.

Ovaj svečani program, učenjem odlomaka iz Kur'ana, ilahija i mevluda izveli su imami iz svih Kozaračkih džemata, dok se prisutnima, prigodnim predavanjem o Poslaniku Muhammedu a.s. obratio Jasmin ef. Glamočanin, imam u džematu Mutnik.

Obilježavajući ovaj događaj muslimani se podsjećaju na poslanikovo rođenje, život i njegovu poslaničku misiju. Muhammed, a.s., posljednji Božiji poslanik, rođen je 12. rebiul-evvela 571. godine, u gradu Mekki. Sin je Abdullaha i Amine, iz arapskoga plemena Kurejš. O njemu se u Kur´anu kaže: "Vi u Allahovu Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često Allaha spominje." (El-Ahzab, 21). Muslimani ne slave na klasičan način rođendan poslanika nego se na taj datum sjećaju njegovog života, njegovih poruka, sjećaju se onoga što je radio i čemu je podučavao svoje ashabe.
Mevlud je bio i ostao iskazivanje ljubavi prema poslaniku Muhammedu s.a.v.s.

Adem Karabašić, nisam ga poslije rata par puta sreo. Jednom je to bilo u čaršiji kad se nismo prepoznali pa nas je Ahmet Kulenović upoznavao. Ovaj vikenda sam ga sreo na dženazi Rahmetli Rasimu Slijepčeviću
Adem je moj jaran iz dječijih vremena, a još i školski drug. Skupa smo završili osnovnu školu. Mnogi su zaboravili Adema Karabašića, a on je bio najbolji đak u O.Š.Rade Kondić u Kozarcu, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. U to vrijeme ispred svake škole najbolji učenik je išao u posjetu kod Druga Tita za njegov rodendan 25. maj. Tako je Adem ispred naše škole išao kod Druga Tita, a to je u to vrijeme bila velika čast za učenika, školu, roditelje i nas njegove drugove iz razreda, a onda i cijele škole.
Kad vidim Adema moja sjećanja se bude i pored toga što je bio najbolji učenik i odlazio kod Druga Tita, on je uvijek u tašini imao šibu.
Da podsjetim: Nastavnik biologije i hemije, Marčeta, je bio dosta strog i imao je običaj učenike koji su bili slabi, kažnjavati šibom po rukama (batine). Sjećam se Marčetine izreke "Vol batine vol keca" obično smo birali batine. Zatim nas je šibao sa šibom (motka). Adem je, kao najbolji đak koji nikad nije imao slabu ocjenu, bio zadužen da redovno donosi šibu na čas, a sa kojom je Marčeta kažnjavao nas slabe učenike. Interesantno je i to da niko od učenika nikad nije bio ljut na Adema, što je nosao šibu. Svi smo znali da on to nosi protiv svoje volje. Bio je jako skroman i dosta  omiljen među učenicima. Za mene je bio i ostao veliki jaran.
Adem sad živi negdje u Hrvatskoj.

Na skupštini Planinarskog Društva "Mrakovica", u kratkom razgovoru sa Bajom i Dinom Hodžić saznajem da su odlučili organizovati akciju kako bi izgradili kuću Hamedu i Mersihi Hodžić koji imaju 5 (petero) male djece.
Dogovaram da se nađemo poslije nove godine. Kako dogovoreno tako učinjeno, u utorak odlazim kod Baje, a zatim nas dvojica idemo kod Hameda da napravimo par fotografija.
Ovdje sam puno puta dolazio sa nekom pomoći, a najčešće pomoć je  bila u fasungi ili odjeći. Neke sam fotografisao, neki nisu bili spremni da idu u javnost.

U razgovoru sa Bajom doznajem da su on i njegova žena Dina odlučili da povedu akciju i pozovu raju da pomognu kako bi udomio petero djece, da izgrade kuću jer ova u kojoj sad žive je neuslovna za život. U to su se uvjerili svi oni koji su bili kod Hameda.
Hamedova djeca: Mustafa 11 godina ide u specijalnu školu u Prijedoru, Subha 8 godina treci razred, Selim 6 godina, Selma 4 godine i Sebina 2 godine.

Ovaj podrum služi kao štala i ostava. Ovdje Hamed svako jutro iznosi ove dušeke, a uveče kad trebaju spavati on vraća dušeke u kuću i tako svaki dan.

Svi žive u ovoj jednoj sobi, osim ova dva stara kauča i malog stolića nemaju čak ni jednu stolicu, a da imaju stolicu nema gdje staviti jer preko noći na pod se poredaju dušeci da bi spavali.

Baja i Dina pozivaju dobru raju da pomognu i da izgrade novu kuću ovoj djeci. Baja naglašava: Djeca nisu kriva što su rođena, nisu krivi što su u ovako teškoj situaciji ali zaslužuju da imaju koliko toliko normalan život. Bez pomoći dobre raje to neće dobiti. Mislim da raji iz Brđana nije potrebno puno pisati oni to jako dobro znaju.

Svjesni su da Hamed nije odgovoran pa je Baja otvorio devizni račun na svoje ime i poziva sve koji žele pomoći da pomoć uplaćuju na ovaj račun. Pomoć može i u materijalu: blokovi, građa, stolarija, cjement, kreč i sve što je potrebno za izgradnju kuće. Uglavnom sve ide preko Baje Hodžića i ništa ne davati Hamedu. Ko želi nešto više da sazna o ovoj akciji može pozvati Baju Hodžića na sljedeće telefone: 00387 65 297 491  ili    0041793081923

Ove hefte sam svratio kod moje komšinice Fajke Kenjar. Ona je prije par dana proslavila svoj 96. (devedestišesti) rođendan. Razgovarao sam sa Fajkom i napravio kratki video koji sam postavio na kraju ovog Četvrtka.
Poslije snimanja videa, Fajka me zamolila da poselamim svu njenu djecu, unučad, praunučad, komšije... Poslije kad sam došao kući, od Fajke, vidim na facebook da je, u vrijeme dok sam sa njom razgovarao, dobila još jedno praunuče.

Jedna fotka sa posila kod mene. Moji rođaci Haća i Mina Huremović. Njih smo častili bijelom masiračom (misirača), pečenim krompirom, sirom, kajmakom, kiselim kupusom...

Ove hefte zujim bez auta. Dugo vremena nisam fotografisao kroz Dergiće. Idući od Gutića svratim prvo kod Dževada (pravo ime Džemal) i Seide Elkasević. Dževad je penzioner. U zednjih par godina zbog bolesti odsječeni (amputirani) su mu djelovi od obe noge. Kod desne noge ostao je bez stopala a kod lijeve podkoljenica. Našao sam ga dok je odmarao. Teško mu je i izbjegava da razgovara o svojoj bolesti.

Seida Bešić Elkasević, Dževadova žena mi prica kako je za vrijeme rata bila u Turskoj Florin Istambul. Tamo je provela tri godine i stekla veoma drage prijatelje. Sa nekima je imala kontakt sve do 2000-te godine i poslije svi kontakti prekinuti. Prisjeća se ona Porodice od Nusret i žene Kzlaj Bora kod kojih je radila i koji su njoj puno pomogli. Čula je da je Nusret umro. Moli me da ovim putem poselami gospođi Kzlaj (nadam se da sam dobro napisao imena) i njenoj djeci. Takođe dragi ljudi: Evra Bora, Giljera Bora, Kjazim i Elifa Kiljerdžić, Izemziju i Havu. Sve su ovo raja koja je Seidi draga i rado ih se sjeća. Zahvalna za sve što su njoj pomogli i ovim putem želi da ih pozdravi. Isto tako poželjela je da poselami svoju familiju u Americi, Švedskoj, Australiji, Norveškoj i drugim državama cijelog svijeta.

Nastavljam dalje sa fotografisanjem ponegdje nije poželjno da fotografišem a kod nekih sam drag gost. Svraćam kod Subhe Mujčić, kažem koji sam. Sjetila se i prepoznaje me. Zna da sam sa njenim sinom Rahmetli Enesom bio dobar jaran i uz bolan osmjeh me pita za moju porodicu. Priča mi da snaha Alma i unučad nisu dolazli prošlo ljeto pa se poželjela djece. Čuje se redovno sa njima i jedva čeka ljeto da ih vidi i zagrli.

Svraćam pred kuću Mustafe Mujčića. Njegova žena Bahra i sestra Sada mi rekoše da je Mustafa dosta bolestan. Ulazim u kuću vidim da leži i nemože da priča. Bahra uspjeva da shvati šta on govori. Nisam ga fotografisao bilo mi nekako teško fotografisati ga. Bahru i Sadu sam fotografisao ispred kuće.

Nastavljam dalje do Jasmina Dergića, poznatog poljoprivrednika.

On se bavi stočarstvom, drži krave muzare i bikove.

Priča mi Jasko kako je 2000-te godine došao na ledinu i sve ovo imanje i zadnjih 14 godina izgradio. Polahko sve jedno po jedno i evo šta je sve izgradio. Nema puno svoje zemlje, oko 10 duluma. Kaže ko hoće da radi ima zemlje za iznajmljivanje.

On održava i sije oko 200 duluma tuđe zemlje. Puno je uložio u poljoprivredne mašine jer sa mašinama je lakše, kvalitetnije i brže obraditi zemlju.

Jasko je porodičan čovjek i ima, sa svojom suprugom Zilhadom, tri sina: Selvedin, Sedin i Ersan. Porodica za primjer.

Tu je i Jaskina mama Hanifa i tetka Nasiha.

U slobodno vrijeme Jasko radi bravariju. Pravi i popravlja prikolice, pravi kapije, ograde, popravlja traktore... Našao sam Saida Mujanovića kod njega i on mi reče da je Jasko dobar majstor. Said ponekd svrati kod Jaske da mu nešto zavari, popravi...

Danas na četvrtku dosta hladno i iznenađujuće dosta raje za ovo doba godine. Danas pričamo o novogodišnjim nestancima struje. Zadnjih par dana nema onih čestih nastanaka struje. Baš Kad sam predhodno napisao nestalo je struje pa sam morao da odmorim 15 minuta. Takođe spomene se neko ko je zadnjih dvije hefte umro i kako je bilo puno raje ne dženazi.

Slijede fotografije koje sam danas pravio, na četvrtku

Moj školski drug, Ilfo. O njemu imam dosta toga za pisati ali to ćemo nekom drugom prilikom.

Dedo Karabašić uspješno krije svoju crvenu košulju. On je pet dana u hefti u crvenoj košulji i samo dva dana u nekoj drugoj, u vrijeme dok se crvena košulja opere i osuši.

Moji jarani Hate i Ćile Mujkanović, došli iz Čikaga. Stara raja i srdačan susret.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!


Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: I za hiljadu godina čovjek će isto ovako uzdisati:"Ah, teško je živjeti!" i u isti mah, ovako isto kao i sada bojaće se i neće htjeti da umre.

Kad smo živjeli dole u Bosni uvijek smo se veselili tom četvrtku i da idemo na pijacu i vidimo nekog od poznati, a sad zahvaljujući Caji opet se veselimo četvrtku jer nas naš dragi Caja uvijek obraduje sa novim slikama i svojim izvještajem. Veliko ti hvala i da te dragi Allah dž.š. nagradi za tvoje dobro koje činis. Veliki selam svima.

Četvrtak
Refika , 30. July 2011