Najzad sam se skrasio kući i poćeo da radim jesenje radove. Već puna dva mjeseca  svaki dan sam bio negdje na terenu. Ovih dana malo mirnije. Neki dan me pitaju ima li ove hefte neka svadba. Nisam čuo da je bila negdje svadba. Slušam našu raju dok prepričavaju pojedine svadbe. Uglavnom sve se svodi ko je koju pjesmu naručio i kako je čestitao mladencima, roditeljima, kumu ili kumi... Baš nikako da čujem nekog da priča kako su mldenci bili lijepi, kakvu vjenčanicu ili frizuru je mlada imala, kakvo odjelo ili kravatu je imao mladoženja. Ponegdje se spomene pjevaljka, kako je obučena ili kako je neku pjesmu otpjevala ili čestitku pročitala. Tako da mi ove svadbe dođu kao u stara vremena čestitke, želje i pozdravi. Mlada i mladoženja kao da nisu ni bili na svadbi.

Kod mene jabuke rodile, nisam prskao i već su dosta ubijene. Da bih spasio što se spasiti da, mi smo odlučili i ove godine da pravimo med od jabuka. Trešenje i  kupljenje jabuka, dosta posla.

Zatim mljevenje i cjeđenje soka od jabuka.

Poslije je Samka cijeli dan i do kasno u noć ukuhavala med.

Vrijeme za pripremu zimnice, a u to spada nabavka, rezanje i cijepanje drva.

Par fotografija koje sam ja nazvao kao slučajne fotografije. Sauda Hrnića i njegovu suprugu Suadu sam sreo u Prijedoru. Saud živi u Americi.

Često puta se nasramotim kad mi se neko iz mladosti javi, a ja ga ne prepoznam. Tako je bilo i sa Sakibom Ćolicem, nisam ga prepoznao. Radujem se susretu sa našom rajom i sretan sam kad mi se jave.

Isto tako obradovala nas je Melita Softić. Ona nam je došla u posjetu, nakon 22 godine. Melita živi u Americi.

Veče folkolora, srećem Pajdu nekako posebno raspoložen. Zove me da ga fotografišem sa njegovim jaranom, iz logora. Čovjek sa Pajdom je Pjanić, ime nisam zapamtio, živi u Americi. Priča mi Pajdo kako su njih dvojica na Manjači glava do glave ležali i da su tamo puno razgovarali. Poslije su se razišli, Pajdo u Švicarsku a Pjanić u Ameriku. Nakon toliko vremena u subotu se ponovo sreli i Pjanić je prepoznao Pajdu. Posebno dirljiv susret ali malo vremena za više razgovora.

Zove me Budo Garibović, predsjednik Regionalnog Saveza Logoraša Banja Luka, pita me da odemo posjetiti par socijalno ugroženih porodica. Kratko mi objasniše on i Nurfeta, sekretar udruženja logoraša Kozarac, da su dobili 400km od gospođe iz Egipta, gospodina iz Pakistana i jedne kozarčanke. Kaže da treba to da uruče dvijema socijalno ugroženim porodicama. Kratak dogovor i idemo u Baliće kod Balić Edhema 87 godina, njegove žene Rahime 79 godina, kćerke Edine 48 godina i sina Admira. Porodica u izuzetno lošoj finansijskoj i zdravtvenoj situaciji. Hvale se sa komšijama koji ih pomažu ipak ovdje treba više pomoći od one koju već imaju.

Zatim odlazim kod Forić Mehmeda ili poznatijeg kao Hemaš i ovdje uručujemo pomoć od gospođe iz Egipta, gospodina iz Pakistana i jedne kozarčanke.O Hemašu sam već pisao.

U ponedeljak se upućujem još jednom u Kevljane. Lega i Kasim su obećali da će nanu Zuhru Džaferovic useliti u njenu novu kuću i da će to biti u nedelju. Tamo nalazim i Enesa Kapetanovica, poznatog ugostitelja iz Kozarca, koji je došao da pomogne Zuhri. Naravno neidemo kod Zuhre sami već tražimo Kasima da nas odvede.

Nalazimo Zuhru u njenoj novoj kući. Primjetio sam da je sad bolje i čini mi se veselija. Enes predlaže da on finansira hranu do nove godine, za Zuhru. Nane Zuhra na svoj način izgovara ono njeno "Ne neću vi hoćete da me otrujete, ja sam Šehid", i još par njenih izreka. Kad je Kasim rekao da će on njoj donositi jesti onda je rekla da može. Primjetili smo da ona vjeruje samo Kasimu i još jednoj ženi ali tu ženu nisam upoznao.

Reće mi Kasim da je šupa za drva skoro gotova i da će drva da kupi za nju. Enes Kapetanovic reče, Kasimu, da želi pomoci, a da on samo kaže šta treba, hrana do nove godine ili možda nešto drugo. Nanu smo fotografisali na njenom kućnom pragu.

Juče krećem u ono moje uobičajeno zujanje Kozarcom. Okrećem u Hrustiće ili možda Jaskiće. Neznam kako da nazovem ovaj sokak a da se oni drugi ne naljute. Srećem Matu i odlučim napisati, da sam bio u "Matinoj ulici".

U Matinoj ulici srećem prvo Ređu Jaskića ili kako ga svi zovu Ðore. Priča mi  da je becar, sam kod kuce i sad na ovaj način zarađuje da bi preživio.

Sa Matom svraćam kod Alije i pravimo jednu zajedničku fotku. Ostale ćemo drugom prilikom fotografisati.

Adisa Menković se bori sa mahunama i grahom. Kaže da je dosta dobro rodio ali ga ove kiše ubile.

Svraćam kod porodice Bilal Emira. On je na poslu, a kod kuće sam našao nanu Hajriju, Emirovu ženu Edinu te djecu Emin i Emina.

Okrećem malo u stranu i vidim da se razvija pod groždem. Emira Jakupovic razvija maslenicu a njen muž Sead donosi bijele masiraće (bundeve) iz bašte. Kaže Sead da ima dosta masiraća i rado bi da proda ako bi našao kupca. Emira poziva da ostanem i da ručam sa njima. Nemogu ostati a ne smijem ni jesti maslenicu. Opet me masnoća (holesterol) udarila, doktoru Škeiću nesmijem ni otići, bit će kritike.

Odlazim iz Matine ulice u pravcu Srednji Jakupovići.

Ovaj sokak kraj Mejtafa neznam kako zovu ili ima li neko posebno ime. ovdje pravim par fotografija od lijepih kuća iz sokaka. Zatim svraćam u dvore od porodice Iće Jakupovića. Žena i roditelji kod kuće, a Ićo je u Švicarskoj.

Mustafa i Haska Jakupović odmaraju. Ja sam ih prekinuo u odmoranju ali se ne ljute i rado pristaju da ih fotografišem.

Elvedin Jakupović nema ništa protiv da ga malo smetam. Dobro dođe minut dva pauze u poslu koji trenutno radi.

Senija i Njena snaha Bakira. Bakira zahvaljuje što sam došao jer u ovom sokaku nikad nisam fotografisao.

Iz Srednjih Jakupovića odlazim na drugi kraj Kozaraca. Tačnije u Hodžiće kod Trnopolja. Ovdje srećem bicikliste i fotografišem Lejlu Krkić, Denisa Hrustića i Muamera Forića.

Zatim iz kuće izlaze Dženita i Ajla Forić, mama i kćerka. Sa njima i Muamerom pravim još jednu fotografiju.

Produžavam dalje i zaustavljam na više mjesta ali raja nije raspoložena za razgovor a ni fotografisanje. Ipak zaustavljam se kod dvoje starih, Ðule i Dževada Turkanovića. Ovih dvoje posebno raspoloženi za razgovor i fotografisanje. Pitam za starost, a Ðula mi rece da je ona 1930. godiše a Dževad 1932. Djeca i unučad negdje vani a njih dvoje sami u svojim Hodžićima. Kratko se zadžavam i odlazim, a oni me ispraćaju do kapije uz širok osmjeh i kratko rekoše: Navrati opet kod nas, bujrum.

Zaustavljam se na gradilištu od Ismeta Hodžića, za one koji neznaju, brat od rahmetli Fikreta Hodžića poznatog bildera koji je prije 22 gosine ubijen ovdje kod kuće. Ismet gradi kuću. Sad je penzioner i namjerava ovdje da živi svoje penzionerske dane.

Par metara prije je kuća od Suade Hodžic, žene od Fikreta Hodžića. Suadom se poznajem još iz školskih dana. Kreće spontana priča o mladosti i druženju, zatim njeno zabavljanje sa Fikretom. Smije sa ona na neke naše zajednicke doživljaje ali kad god spomenem Fikreta osjti se neka promuklost u njenom glasu.

Pokazuje mi Suada i voćar koji je Fikret sadio. Ostario voćar ali ona neće ništa da mjenja. Kaže, ovo je uspomena na njega. U jednom trenutku sam je upitao za sina i ovdje je zastala u razgovoru, oči joj zasuziše. Pokušao sam promjeniti temu razgovora ali osmjeh se nije vratio na njeno lice. Odlazim kući, a u glavi mi Fikretova slika i treniranje koje je on ponekad praktikovao sa bratom Ismetom ovdje kod moje kuće.

Danas nemam fotografija iz Čaršije sa četvrtka. Razlog opravdan, danas sam bio na Korićanskim stijenama. Četvrtak je svake hefte a posjeta Koričanskim stijenama jednom godišnje. Za mene je ovo moralna obaveza da odem na Vlašić i poklonim se žrtvama strašnog zločina.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: Zdravlje nadmašuje sva izvanjska dobra tako znatno da je zdrav prosjak zaista sretniji od bolesna kralja.