Izdvajamo

Hašlame, jagode i na kraju pečurke su zadnju heftu moje glavno jelo. Kozarčani su i dalje na nogama, skupljaju pomoć za ugrožene od poplava i klizišta i voze u mjesta gdje je potrebno. Kažem kozarčani i mislim na sve kozarčane, ovdje i u cijelom svijetu.

Kod mene hašlame nisu rodile ali ja se snalazim i sladim se sa komšijskim.

U petak svraćam u udruženje žena Srcem do mira. Veća grupa je na ručku i nemaju ništa protiv da fotografišem dok ručaju. Pitam za informaciju povodom čega je ovo okupljanje. Jedna mlada žena se izdvaja od ostalih da bi mi kazala o čemu se radi.

Žene iz Prijedora, Kozarca, i drugih okolnih zajednica, žene aktivistkinje iz Beograda, Zagreba, Sarajeva i Banja Luke. Žene su se okupile s ciljem da se druže i razgovaraju gdje se nalaze sada(u emotivnom i socijalno ekonomskom smislu).

Da pričaju o svojim iskustvima, da se upoznaju i budu solidarne jedni sa drugima. Nadamo se da će biti još više prilika za ovakvo druženje. Jedna zajednička fotografija za  sjećanje na ovo, kako rekoše, lijepo druženje.

Ovaj put sam se izvukao iz Kozarca i odzujao do Ćele, zaseok Bastasi. Dolazim ko Seada Modronje, pčelara i člana udruženja pčelara Kozara Kozarac. U utorak mi se javlja Sead Modronja i hvali da je, na Kozari, našao dvije bijele tartufe. Odem na Wikipediju da bih saznao više o ovoj gljivi:

Tartufi ili gomoljače (latinski Tuber) su rod gljiva iz porodice Tuberaceae. Nalaze se ispod zemlje na dubini od 1 do 30 cm, pa ih je zbog toga vrlo teško pronaći bez posebno izdresiranih pasa ili svinja. Najcjenjenija vrsta tartufa je bijeli tartuf (Tuber Magnatum), zatim crni tartuf (Tuber melanosporum). Bijeli tartuf se ubraja među najkvalitetnije te postiže najveću cijenu na tržištu. Cijena dakako ovisi o klasi i veličini tartufa. Tartuf ima vrlo jak i specifičian miris, nešto poput bijelog luka i starog sira zajedno.

Kilogram ovih skupocjenih gljiva  vrijede i do 3.000 maraka.

Sead i njegova žena Baisa mi pokazuju dvije gljive. Meni mirišu na bijeli luk. priča da je tartufe našao na Poljani, baš slučajno. Negdje u blizini vikendica koje se gore nalaze. Ubjeđen je da ih ima dosta u Kozari. Za ove dvije kaže da vrijede oko 500 km.

Vraćam se kući i navraćam kod mojih komšija. Fajka Kenjar, 95 godina, i njena djeca koriste lijepo vrijeme i druže se vani.

Odavno nisam svraćao kod Fadile Softić, a ona slabog zdravlja i ne hoda puno.

U čaršiji srećem Kadiru Jakupović i njenog sina Mahmuta. Došli da obave kupovinu, dok nije ugrijalo. Kadira je poznatija kao Kadira Nimicina. Ona živi u Americi, Detroit. Ipak u svom Kozarcu je svake godine više nego u Detroitu. Ovdje boravi oko 7 mjeseci a u Americi 5. Sa širokim osmjeom i očiju veselih, kaže da je Kozarac, njeno rodno mjesto, jedan na svijetu. Ovdje je najsretnija i najzdravija.

Zujim Kozarušom i svratim u Dom za starije osobe. Mana mi reče da je njena sestra Asija došla ovdje. Asija je zadnjih 22 godine živjela u Zenici. Loše zdravlje je uticalo da se ona vrati u svoj kraj. Mnogi su zaboravili ko je Asija, djevojačko prezime Habibović. Mi smo je zvali Asija Safina a prije rata je radila na Autobuskoj stanici, održavanje čistoće. Sestra Mana je posjećuje skoro svaki dan.

Ovdje je i Taib Turkanović- Tajči. Kad se sjetim u kakvoj situaciji je bio, vidim da je sad dosta dobro.

Još sam u Kozaruši i zujim. Vidim jedno lijepo uređeno dvoriše. Svratim i nagovaram Mevlidu Čaušević da je fotografišem u njenom cvijetnjaku.

Još jedna fotka iz Kozaruše, Ibrahim Balić krenuo da obiđe sestru koja je bolsena.

U povratku svraćam na Suhi Brod, fotografišem Vajtu i Husniju Denića na njihovoj hašlami. Zatim pitam Vajtu za mesdžid. Reče mi da je fasada završena i idemo dalje. Moli raju, koji nisu učestvovali u izgradnji ili sa malom sumom a mogu više da doniraju još novca. Ramazan je na pragu, a trebalo bi da se završe još neki radovi. Fotografišem mesdžid i idem dalje.

Zadnje vrijeme sam bio u Džonlagićima ali već par godina nikako da svratim u Mahiće. Došao red i na ovaj sokak. Zaustavljam se kod Islama Mahića.

Svi su kod kuće. Ja nikad ne pravim termin gdje ću i kad ću u neki zaseok. Obično to bude onako spontano. Tako i ovaj put u 1 sat ili tačno u podne.

Produžavam dalje prema zadnjoj kući u sokaku.

Zadnja kuća je od mojih dobrih prijatelja, Mirsad i Mediha Mahić. Mića nije kod kuće ali su kćerke Jasmina i Sebina sa mamom izašle da vide ko zuji oko kuće. Bračni par Mirsad i Mediha Mahić su prošle godine se vratili, iz Danske, svojoj kući. Mediha mi priča da su zadovoljni svojim povratkom i nisu se pokajali. Djeca su se dobro uklopili u, za njih, novu sredinu. Pričaju mi kako se ovdje puno bolje osjećaju.

Miću nisam našao kod kuća ali zato sam ga danas na četvrtku fotografisao. Pitam i njega kakvi su utisci i kako sad misli o svom povratku. Priča mi isto kao i Mediha i kaže da je došao ovdje da živi i vjeruje u život u Bosni. Priča mi kako mu je bilo čudno kad je u Danskoj rekao da se vraća svojoj kući, a raja ih nazivala ludacima.  Zatim kad je došao ovamo svojoj kuć i ovdje su mu govorili da je budala što se vratio. Na kraju kaže: meni je dobro, a drugi mogu da misle onako kako hoće.

Vraćam se i srećem Baju Hrustića, počeo kosidbu.

Odlazim u Bešiće kod mog dobrog jarana Ene Bešića. Znam da je njegova kuća i kuće njegove djece u ovo doba godine posebno lijepe. Pravio sam više fotografija. Neću ništa pisati, fotografija sama priča.

Danas na četvrtku svi pričaju da su čuli na radiju za hapšenje trojice kozarčana. Malo se čudili i zapitkivali jeli  istina da je bilo hapšenje. Ipak više smo se orijentisali prema skupljanu potpisa za spomenik ubijenoj djeci u prošlom ratu. Fikret Bačić, koji je predsjednik Odbora za izgradnju tog spomenika je postavio sto i sa svojim kolegom upisivao sve one koji podržavaju ovu akciju. Mnogi nisu imali ličnu kartu i nisu mogli da potpišu ovu inicijativu. Zato je Fikret ostavio par listova u Udruženju logoraša u Kozarcu. Ko želi da potpiše ovu inicijativu može da svrati u udruženje i potpiše se.

Lijepo vrijeme i dosta raje na četvrtku. Slijede fotke koje sam danas pravio.

Enisa i Hajra, tečišnje srele se nakon 22 godine. Sreća je neopisiva. Hajra živi u Kanadi i ovo je drugi put da dolazi u Bosnu od 1992.godine.

Sakib je, vjerovali ili ne, mahsuz došao da potpiše inicijativu za izgradnju spomenika ubijenoj djeci u prošlom ratu. Kaže, Namka mu rekla da je potpisala.  On kad je to čuo sjeo na motor i požurio da i on isto uradi.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: Šutnja se uči od pričljivih, strpljivost od
nestrpljivih, ljubaznost od neljubaznih.
Tim svojim učiteljima budi vječno zahvalan.

 

.be

 

 

 

 

Često se naši ljudi osječaju uvrjeđenim sa riječi 'dijasporac'. Ovo je večinom slučaj iz razloga nepoznavanja značenja te riječi. Šta ustvari znači 'Dijaspora'

Opširnije...