Hefta u kojoj sam više radio u voćnjaku i u kratkim pauzama napravio par izleta u par naših zaseoka. Svratio sam u Hadžiće kod Mesuda Hadžića u njegovu radionicu. Svaki put me, kad svratim kod njega, oduševi  sa svojim novim proizvodom. Nekad su to male ali simpatične stvari, a ponekad neki namještaj (krevet, ormar, viseći, sto, stolica...).

Primjetio sam da je zatrpan poslom i ponekad samo na kratko razgovaramo i svak na svoju stranu.

Poslije sam svratio kod mog dobrog druga, Zijada Hadžića i dogovorili da on napiše Izvještaj iz džemata Hadžići. Zatim sam napravio par fotki iz ovog lijepog sela. Pravio bih ja mnogo više fotografija ali mi je ogrničen broj fotografija, na četvrtku. Strah nas  da ne pretjeramo  sa fotografijama.

Tri brata na Hadžića putu. Još je makadam, a već 1.maja će ova fotka biti uspomena. Do tad će put biti asfaltiran i onda ćemo da pravimo nove fotke na ovom putu.

Svraćam kod Hadžije Osmana Hadžića. On živi u Americi (Čikago) ali ipak više vremena provodi u svojim Hadžićima. Pitam ga želili da nešto poruči raji u Čikagu. On mi reće da bi da poselami svog sina Kambera, snahu, kćerku Sabahetu, unučad Mirzet,  Hamza i Sabahudin, praunuke Lejlu i Ajlu. Zatim selami bratića Emira i njgovu ženu i sve ostale svoje prijatelje u Americi. Priča mi Hadžija Osman kako je on sa Paga odveo 65 (šezdesetipet osoba), iz izbjegličkog kampa, u Ameriku. On je prvi otišao u Ameriku i poslije za sve, njih 65, poslao garantna pisma. Pitam ga iz kojeg mjesta je ta raja, a on mi reče iz cijele BiH. Pitam ga za mišljenje, još dva mjeseca i ispred kuće asfaltiran put. Radujem se kao i svi ostali i bilo je krajnje vrijeme da se to uradi. Isto tako raduje se, sa svojim mještanima, dolasku vodovodne mreže i priključenja na gradski vodovod. Do ljeta bi svako domaćinstvo trebalo da bude priključeno na gradski vodovod.

Obično se krećem ovim glavnim putem kroz Hadžiće. Ovaj put uđoh, na nagovor Zijada i Osmana, u sokak ali zaboravih kako se zove ovaj sokak. Siguran sam da raja iz ovog kraja zna koji je ovo sokak.

Dolazim do potoka za koji mi Zijad reče da ga oni zovu Rika. Zatim mi priča da u kartam piše da je ovo Lamovitčki potok. Ranije sam slušao a Zijad mi potvrđuje da je Rika, nekad bila, zamišljena granica između Kevljana i Hadžića. Sad mi se, Zijad, hvali kako je ta granica izbisana iz glava i da je to prošlost. Nekako sav sretan priča, kako je ovaj potok, sad, linija spajanja ova dva džemata. Trebalo bi mi dosta prostora da napišem sve što mi Zijad ispriča o Udruženim Džematima i njihovoj slozi. Uživao sam slušajući ovog čovjeka dok se hvalio sa svojim džematima Hadžići, Kevljani i Srednji Jakupovići.

Preko Rike su kuće od Jusinih sinova

Mali dokaz da sam, ove hefte, bio aktivan.

Said Mujanović, poznati građevinac. Našao sam ga u obilasku svojih radnika. Zatim mi reče da je ovo vrijeme dobro za nabacivanje fasade na kuću. Često fotografišem njegove radnike ali rijetko i njega. Ovaj put jedna fotografija sa njegovim majstorima za fasadu. Hvali mi se Said, da za njega rade najbolji majstori za ovu vrstu posla. Već duži period ovi momci rade za Saida i još nisu imali nekih negativnih kritika. Sve pohvale za Saidove radnike.

Dinko Menković, sa suprugom i punicom. Ko se još sjeća Dinke, vozača hitne iz Kozarca. Sad živi u Americi i dođe ponekad u svoj Kozarac. Pred očima mi slika trojice vozača hitne, Dinko, Halim i rahmetli Niho Bahonja.

Svratio sam u Brđane i pravio fotografije. Jedna fotka za mog prijatelja Zlatana.

Dvije kuće od braće Mujić.  To su naši kozarčani koji sad žive i rade u Sarajevu, dole imaju svoje hotele i benzinske pumpe. Nisam bio u Sarajevu u njihovom hotelu ali slušam priče naših kozarčana koji pričaju sve najbolje o ovoj porodici. Ja se sjećam njihovog oca Đihe. On je bio trgovac blagom i uvjek je imao dosta novca kod sebe. Ja sam u mladosti živio sa ne baš punih džepova. Sjećam se jednom u Hilmijinoj kafani dok smo sjedili uz flašu kisele.  Gledali i slušali smo trgovce dok se raspravljaju o cijeni blaga (krava). U jednom momentu je Điho izvadio iz džepa svotu para, a ja prvi put u životu vidio tolike pare,  nisam mogao da vjerujem da neko ima toliko para. Gledam ovu fotku i vidim Đihu kako vadi hrpu para iz džepa.

Svratih kod Edhema i Asime Tadžić. Oni mi pokazuju svoja dva mlada psa. Kažu da jedva čekaju da im dođu djeca i unučad da se igraju sa njima.

Kod porodice Bešić pauza za kahvu. Enes me poziva na kahvu ali ja kao i obično nemam vremena.

Enes mi se hvali sa svojim vočnjakom koji je nedavno zasadio.

Nane sa svojim unukom okopava jagode.

Ahmet Filović nemože da miruje.

Ahmetova supruga Namka skuhala kahvu i čeka radnike da dođu na pauzu.

Hazbija sam tražio ali ga nisam našao, rekoše da je skoro bio i otišao nekud.

U povratku se zaustavljam kod Jaske Softića. On mi se hvali sa svojim psima, koji mu pomažu čuvati ovce. Dok gledam ovu fotografiju sjetih se razgovora o Vahidu Huremoviću,  njegovim psima i mačkama. Naša raja dođe na godišnji odmor i za djecu ili unučad kupi mladog psa ili mačku. Sve to da bi dijete ili unuče moglo da se igra. Poslije godišnjih odmora mnogi neznaju šta će sa životinjama, pa ih nose gore kod provalije u Bešiće i tamo ostavlja. Životinje se vraćaju do prve kuće, a to je Vahidova kuća i on mora da ih hrani. Na svu ovu priču javi se  jedan naš kozarčanin i reče da ima dobar prijedlog za one koji kupuju mlade životinje. Prijedlog je da  svojoj djeci ili unučadima kupe mlado janje i kad godišnji prođe mogu da ga ostave kod komšije. Mlado janje je isto tako lijepo za diječiju igru.

Jutros svratih u školu u vrijeme velikog odmora. Jadna fotka,a zatim svratim u kuhinju kod Nećke i Indire.

Indira mi reče da malo sačekam, doći će jedna porodica iz Brđana. Nisam čekao i već na pola čaršije Indira me zove da se vratim. Nisam prepoznao Beću Mehmedagića i njegovu suprugu Mirzetu. Oni žive u Švedskoj i došli su na kraći odmor. Ovaj bračni par je svratio u školu da uplate doručak za 10 (deset) učenika do kraja školske godine. Bećo mi priča da sa ovim neće stati, već da planira i za sljedeću školsku godinu da uplati isto tako ili možda za još više učenika. Zatim mi reče da je pokrenuo akciju putem društvene mreže, facebook i traži još donatora. Kaže da bi bio najsretniji kad bi mogao, sa svojim prijateljima, da obezbjedi doručak za što više djece. Sve pohvale za Beću i Mirzetu.

Četvrtak, lijepo vrijeme i ovaj put dosta raje.  Danas smo prepričavali kako je bilo na proslavi 8.Marta. Zatim ko je završio sa voćem i kad ćemo početi sjetvu.

Ova žena je iz Gradačca i svaki četvrtak redovno dolazi u Kozarac da prodaje bamiju.

Sinoć pročitah vjest da naš Hadži Hase Softić danas puni 80 godina. Šta reči za čovjeka kojeg mnogi nazivaju melekom.
Morao sam ovo zabilježiti jer Hase je primjer za sve nas. Hadžija, mi ti želimo da nam još dugo živiš, koju bjelu pčelu dočekaš, uz puno zdravlja i rahatluka. Kozarac.eu

Nihad Tadžić mi već duže vrijeme priča o sahatu (satu) koji se vrti u suprotnom smjeru. Juče sam bio kod njegove kuće ali ga nisam našao. Danas je on donio svoj sahat u Kozarac da vidim i fotografišem. Ako pogledate brojeve na satu isto tako su u suprotnom smjeru, a i kazaljke se vrte u suprotnom smjeru. Nihad priča da je on navikao na ovaj sahat pa se neda zbuniti kad ga pitam koliko je sati.

U sredini ove fotke je Hamdija Garibović, najstariji stanovnik u Garibima. 88. godina i dobrog je zdravlja.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:  "Čovjek je stvorio mašinu, ali mašina je zarobila čovjeka i čovjek radi, a ne živi više."