Izdvajamo

Hefta u kojoj nije bilo puno dešavanja, neke sam zabilježio, neke nisam uspio. Najvažnije dešavanje ove hefte je popis stanovništva. Ovdje nisam uspio da napravim fotografiju jer popisivači i instruktori nisu smijeli da pričaju, a ni da se fotografišu. Mislim da nije potrebno nešto više pisati o popisu, o ovome sam dosta pisao i fotografisao ljetos kad je bilo potrebno. Danas slušam priče da popisivači već dva dana nemaju dovoljno formulara za popis. Čitam vijesti, organizatori su računali da u Kozarcu neće popisati više od 2000 (dvije hiljade) stanovnika i kao to je razlog što  manjaka materijala. Organizator, da je par puta pregledao moj Četvrtak vidio bi da nas ima 10 (deset) puta više nego što su oni predpostavili.

U nedelju sam prisustvovao otvaranju sezone lova. Lovačko udruženje iz Kozarca su organizovali jednu lijepu feštu. Mjesto zabave je bilo na Zajednicama kod Balića, mislim da se tako zove ili kućišće familije Kahrimanović.

Troje jagnjadi i gulaš su pripremili Hare Dizdar, Eso Sivac, Fehim Fazlić i Sanel Muhić. Gulaš sam pojeo, bio je izvrstan. Da pišem kako je bilo, nije potrebno. Svi mi znamo da je to nešto posebno. Kad se lovci sastanu, uvijek puno šali, smicalica, viceva, pjesme...

Napravio sam jednu zajedničku fotografiju.

U nedelju je FK Bratstvo organizovao zabavno veče u restoranu Gold. Posjeta ovoj zabavi je bila jako slaba. Šta je razlog ovako slaboj posjeti, neznam. Poslije, narednih dana u razgovoru sa rajom, zaključio sam ipak da raja nije znala za ovu zabavu. Neki posjetioci su došli da se zabave ne znajući da je ovo zabavno veče u organizaciji FK Bratstvo.

BHT Telekom je najveći sponzor FK Bratstvo. Teufik Kulašić - Arči je pričao prisutnima, o BHT i pozvao raju da dođu kod njih. Već u sali su me pitali, a gdje bude ova firma, gdje je njihova prodavnica. Jednom sam pisao o ovj firmi pa i gdje se nalazi ali sam zaključio da je to nedovoljno. Mislim da bih trebao malo češće da fotografišem i pišem o BHTelekom u Kozarcu.

Za dobro raspoloženje su se pobrinuli Namka koja je sa svojom rajom došla da proslavi svoj rođendan. Na kraju svi posjetioci su igrali i pjevali.

Juče sam svratio u Trnopolje i tamo sam napravio par fotografija. Na početku sam svratio kod familije Bečić Hamdije i Džehve. Hamdija mi priča da je invalid od svoje 16. godine. Imaju dva sina i svi su nezaposleni. Žive od nadnice, kad ih neko pozove da nešto urade. Džehva i Hamdija pričaju da su zadovoljni, bili bi još sretniji kad bi se njihovi sinovi zaposlili. Ovako čekaju kad će neko da ih pozove na dnevnicu, da nešto zarade.

Dževada sam uspio fotografisati dok se žurio na posao. Kaže, pauza prošla moram na posao, treba dnevnicu zaraditi.

Pravio sam fotografije u centru Trnopolja idući prema Kozarcu. Dok šetam ovim djelom Trnopolja divim se ovim kućama, dvorištima, raji... Ipak negdje u nekom ćošku mog mozga sliku mi muti slika iz 92. Pokušavam onu sliku gurnuti u stranu, bar za koji trenutak ali mi nešto neda.

Cijela ulica, grabe, dvorišta, kuće... sve je tako uredno i lijepo. Neznam na koju stranu da okrenem kameru. Stvrano neznam šta da pišem, fotka kaže sve.

Svratim kod Mirzeta Turkanovića. Gledam ovu kuću a vidim onu kuću, od Hamdije Turkanovića iz 92. kad smo ovdje dolazili po vodu. Vrati mi se sjećanje kad su nas doveli iz Keraterma u logor Trnopolje i ja se smjestim kod mojih komšija koji su tu bili od kako je logor otvoren. Prvo su me obrijali, ošišali, zatim na onoj njivi okupali hladnom vodom i pustili tri dana da se malo oporavim. Poslije mi Hamed Alić (mi smo ga zvali Hamed Muhin) reće da zakuham kruh, ja reče da neznam, dobro onda grah i opet isti odgovor. Pita me znam li išta da kuham opet isti odgovor. Sluša to Suad Kilić  i smije se, znaš li vodu nositi, znam, onda svaki dan dva puta ideš po vodu. Tako sam ja ujutro išao po vodu do kuće Dergić, a poslije podne ovdje ispred kuće Hamdije Turkanovića. Pitam Mirzeta za pumpu, a on me pozva  u dvorište da mi pokaže.

Ovdje je bila ona pumpa na kojoj smo se, mi logoraši logora Trnopolje, snabdjevali za vodu. Siguran sam da će mnogi logoraši da se sjete one pumpe i straha od vojnika dok pumpamo vodu. Priča mi Mirzet da će uskoro da ovu pumpu ponovo osposobi i stavi u upotrebu. Onako dok ovo pišem dođe mi neka misao, kako bi bilo dobro ovdje postaviti jednu spomen ploču. Siguran sam da bi Mirzet dozvolio da se obilježi ovo mjesto i pumpa. Da se ne zaboravi.

Svratio sam u Menkovića sokak i dobro se ispričao sa Kemom i Razom Krararić

Hate je skoro došla, napravio sam fotografiju ali sam malo zabrljao. Obećao sam ovu fotografiju objaviti, a nisam zadovoljan kvalitetom. Nije do aparata već je do mene, ovih dana hodam sa flasterom na oku pa kad ga skinem još uvijek mi sve maglovito.

Danas razgovaram sa Vajtom i on mi reče da odem na Suhi Brod i fotografišem Mesdžid sa prozorima koji su skoro ugrađeni. Unutarnji radovi idu po planu, gruba nabaca je već završena, struja, danas bi trebali radovi za vodoinstalaciju. Dade mi Vajta spisak donatora koji su donirali poslije prvog objavljivanja spiska.

Danas na Četvrtku dosta raje i kako neki rekoše, organizatori popisa bi trebali doći ovdje da vide koliko nas kozarčana ima. Tačno je da ova slika već poslije 12 sati izblijedi, ode raja za svojim poslom. Svi mi dođemo ovdje da se snabdijemo i odosmo svojim kućama u svoja sela, zaseoke, sokake... Ove hefte nisam fotografisao pečenje rakije. Iskreno, bio sam na par mjesta gdje se peče rakija. Meni je bilo interesantno kako se naša raja pozdravlja dok peče rakiju. Svi se pozdravljaju sa  „Selam'alejkum“. Neznam da li je ispravno ovako pozdravljati dok proizvodimo alkohol, pijemo, biti pijan...

Mlađe generacije se sad pitaju, šta je ovo. Eno je kupio stap, kaže da planira proizvoditi maslo i mliko i da će to uskoro biti najunosniji posao.

Beba nam je bila odsutna jedno vrijeme zbog bolesti, a evo je opet među svojom rajom i osjeća se super dobro.

Ovdje sam našao Abdulaha Ališkovića, 87 godina. Pola godine je u Francuskoj, a druga polovina kod svoje kuće.

Ismal Poljak, moj drug iz djetinjstva, mladosti, pa i logora. Pozdravljam ga, pitam šta ima, a on mi onako na kratko ispriča da Vahida i Huzeir Poljak, koji žive u Americi, dolaze svojoj kući ali ovaj put je definitivni povratak. Onako sav sretan priča kako je ovaj par njemu i Suadi drag i koliko se raduju njihovom povratku. Sad ćemo moći više da se družimo, kaže Ismal. Vahida i Huzeire, sretan povratak svojoj kući žele vam Ismal i Suada Poljak, a željama se pridružujemo i mi, Kozarac.eu.

Diskusija je bila žestoka, jeli sepet ili rudnjak. Nismo se složili.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Čovjek ne može da učini ništa protiv toga što stari, ali se mora svim silama boriti da ne zastari.

 

Mislim na moju djecu, mislim na djecu cijelog svijeta. Oni su nevini. Ne bi ih trebalo hraniti mržnjom pa da sutra postanu gori od onih koji su nam napravili toliko zla.

Ipak...Ipak treba im reci da bar znaju. Ne moraju niti da mrze niti da praštaju.

Oni to ne mogu za nas uciniti ali moraju znati da im se isto to može desiti.