Izdvajamo

Zadnja hefta, počela svećano, i do danas je svečano. Čini mi se da je još Bajram. Većina kuća pune, raja došla za Bajram kući.

Nekako se potrefilo da su školska ferja na zapadu i Bajram kod nas u isto vrijeme pa su mnogi došli da obiđu svoje a i da klanjaju Bajram u svom dzematu.

 

Osim ovih obilježavanja Bajrama i jednodnevne zime nekih, posebnih zbivanja nisam zapazio. Neki dan je pao snijeg i vec slijedeći dan  ga nije bilo.

U okviru obilježavanja mjeseca protiv požara, naši vatrogasci nisu bili pasivni već veoma aktivni. Organizovali su predavanja za naše najmalađe u osnovnim školama u Kozarcu i Trnopolju. Juče su se družili sa učenicima iz ove dvije škole.

Prošle hefte sam sreo svog školskog Jaskić Teufika. Neznam kolko dugo ga nisam vidio i on došao za Bajram u svoje Kamičane. Još par fotki koje sam radio za Bajram  a  nisam objavio.

Ovaj put sam bio u Gornjim Jakupovićima. Ovdje na žalost nisam sreo puno raje. Bio sam u ponedeljak i učinilo mi se da ovdje nema raje. Nadam se da je krivo loše vrijeme pa se narod zatvotio u kuće.

Ovog čovjeka sam zatekao dok je kupio drva da unese u kuću. Čini  mi se kao da mu je drago da može sa nekim da porazgovara pa makar i na kratko. Fotografisao sam ga ispred kuće a tu je i velika bjela vrba, a  on mi reče da je to jedno od najveceg drveća u ovom djelu Jakupovića.

Sulju sam našao ispred ove kuće, kaže skoro je završio fasadu na ovoj kući, pa mi se hvali kako je on to dobro odradio.

Slastičarna nije radila jedno vrijeme pa sam se iznenadio, a i obradovao kad sam vidio da opet radi. Ja sam ljubitelj dobrih kolača a i boze. Nadam se da ću uskoro ovdje moći popiti pravu bozu.

Suad nam je iznenada došao u svoje Kamičane. U Utorak je bilo sunčano ali temperatura je bila negdje oko 10 stepeni, a on je izišao vani da roštilja i još u kratkim hlačama.

Osim što sam bio u Gornjim Jakupovićima, juče sam svratio i u Garibe. Za razliku od Jakupovića ovdje sam, skoro pred svakom kućom našao nekog.Priznajem, juće je bilo puno toplije nego kad sam bio u Jakupovićima.  Prošle godine kad sam hodao kroz Garibe nisam dvije osobe sreo.

Naravno nisam svu raju fotografisao. Neki nevole da se fotografišu a neki se boje.

Kasim Garibović nije imao ništa protiv, čak mu je bilo drago da sam došao i u njegov zaseok. Kaže, dođi nam češće, da se zna za nas  jer i mi smo dio Kozarca.

Safija Forić, živi sama, nema dijece ali se nežali. Kaže, borim se sa životom, a nemam ni kome da se žalim.

Ove kuće su ispod mejtafa. Čije su neznam, jer ovdje nisam našao nekog ko bi htjeo da mi nešto više kaže za ovaj dio Gariba.

Četvrtak sam počeo sa mojim komšijama, Karabašićima. Slijede fotke koje sam danas napravio na Četvrtku.

Na četvrtku obično, tema razgovora je aktuelna zbivanja u i oko Kozarca. Danas nije bilo neke teme, izbori prošli kao da ih nikad  nije bilo. Većinom se priča o voću, jeli vrijeme i kako šta treba. Neki se dogovaraju kad će nazad, subotu ili nedelju.

Ovdje smo prepričali vrijeme prije rata kad smo bili mlađi. Hvalili smo se kako smo đabe ulazili u kino i još nekih dogodovština iz tih vremena. Na kraju Đemko nam se pohvalio da mora kući, dolazi mu Vili sa kotlom za rakiju pa će danas početi sa pećenjem.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja


Još samo ovo:

I danas zamirise kesten        Alma B.K.

 

Dok se dan odvlacijo u noc,

podsjecao me na one sutone u Bosni.

Tako lijep dan, ispunjen suncanim zrakama,

jendostavno nemoze biti ljepse.

Prisjetih se te jeseni u mom kraju.

Krajolik je uvjek bio lijep suncan i

pomalo vazan ,da se prosto zaljubis.

Tu jesenju havu  smo uzivali ispod

starog kestena  kod naseg dida.

Taj kesten u jesenje dane je bio jedna

od nasih djecijih meta i onaj stari orah

koji nam je zadavao velike  muke.

Znali bih satima prati ruke od te ljuske orahove

i vaditi  kestenove bode ..

Plodovi rane jeseni su uvjek znali  biti i naj drazi.

Dok smo se igrali u mahali, usput bih znali

obigrati cijeli krajolik  trazeci jesenje plodove.

I niko nam nije branio, bilo je do mile volje svega.

Drage uspomene me i danas dani vracaju u

ono nase bezbrizno djetinjstvo, pa tako i danas.

Dok sam obilazila stare kestenjare tudjeg  krajolika,

na pamet mi je doslo ono nase kestenje.

U suton bih lozili vatru, nasjecali kestenje

i tako duboko u noc bi przili i druzili se .

Naj sladze zadovoljstvo bilo je i ono,

kad se popnes na tavan , tamo negdje u zimi,

i pronadzes onu ostavljenu kutiju sa kestenjem, orasima,

dunjama (musmulje) ,suho meso sudjuk , pa tegle meda

i kojekakve zimnice sto je mama spremila da se

zvocne   u   dugim    zimskim nocima.

Cesto bih se izgubila i trazila te grickalice sto jesen donese.

Alma B.K.

 

 

U perverznoj realnosti, dželati i ubice su dobile svoje obilježje i istorijski pomen. Naime, U bivšem Društvenom domu Trnopolje, mjestu gdje se nalazio jedan od najzloglasnijih prijedorskih logora, otvorena je spomen-soba poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske.

Koliko bolestan moraš biti da to uradiš?

Zamislite spomen-sobu posvećenu snagama Vermahta u Mathauzenu ili Aušvicu? Ne možete? Dabome da ne možete. Zato u nas može sve.

Dragan Bursać