Izdvajamo

Ove hefte nam je Fajka Kenjar došla iz Francuske na godišnji odmor. Fajka je ove godine namirila 93 godine i uspjeva izaći vani u hlad da se malo nadiše čistog vazduha. Nije baš najbolje pokretna ali ima ova pomagala.

Kaže da je noge puno bole ali ona se otima. Daleko je Francuska i za nju je to naporan put ali ona hoće svojoj kući pa kako god bude.

Fajkin sin Husein i snaha Merima je služe. Hvali snahu Merimu i kaže kako ona najbolje zna šta njoj treba, kad koji lijek treba da uzme, šta smije jesti, kad treba da odmara i sve ostalo.

Ove hefte su mi svratili moje komšije. Amir i njegova porodica su došli na kratko ali su svratili da se vidimo.

Naravno Fikret je čest gost u našem i njegovom dzematu.

Ovu fotku sam ispustio prošli četvrtak, pa nadam se da nije danas prekasno.

Prolazio sam kroz Brđane i sjeti se Emira Arifagića. Kud god hodam kroz Brđane i fotografišem nekako zaobiđem njegovu kuću. Odlučio sam da ovaj put samo njegovu kuću i porodicu fotografiše.

Nadam se da sam ispravio grešku.

Par fotografija koje sam napravio u Kevljanima a nisam objavio.

Šero je nosao jednu fotografiju i pitao raju, prepoznaju li nekog sa fotografije. Mislim da su neki prepoznali dvojicu ali vecinu niko više neprepoznaje.

Ovo je fotografija koju je Šero nosao u Kevljanima. Ovo su logoraši logora Omarska.Vrijeme prolazi mi se mjenjamo, likove zaboravljamo. Ako ne zapišemo ko su ovi ljudi na fotografiji vremenom će se svi zaboraviti. Bilo bi dobro da neko ko se prepozna ili neko nekog prepozna na ovoj fotografiji da mi javi a ja ću u nekom narednom četvrtku da potpišem sva imena koja dobijem. Ja znam samo da je ovaj prvi sa desna na lijevo prvi red u ovim treger lačama Šero Velić. Nadam se da ću u komentarima naći i ostala imena sa ove fotografije.Bilo bi lijepo kad bi znali gdje su sad ti ljudi i jesu li svi živi.

U ponedeljak je Udruzenje boraca Krajine 1992-95 organizovalo iftar u Staroj bašti. Nije to bio samo iftar već noć druženja sa borcima. Sa borcima je uvijek lijepo družiti se, uvijek su spremni na šalu pa i poneku doskočicu.

Malo sam bio iznenađen malim brojem boraca na iftaru. Očekivao sam da će Stara bašta biti puna ali nažalost nije. Neznam šta je razlog malom odzivu ali vjerujem  da će idući put biti više boraca.

U utorak sam svratio kod Senada Kenjara i nisam ga našao kod kuće ali me njegova žena zamolila da malo sačekam i da će on brzo doći. Tako je i bilo, nisam dugo čekao.

Senad nije htjeo da se fotografiše kod njegove kuće već me odveo na novo gradilište u njegovom komšiliku. Priča mi Senad Kenjar kako je on dugo vremena razgovarao sa rajom kako da pokrene akciju da naprave kuću njegovom rođaku i komšiji Budi Sabahudinu Kenjaru. Najzad ove godine, Senad je pokrenuo akciju sa komšijama, prijateljima i narano familijom. Akcija je krenula veoma uspješno evo i fundament je već gotov a taj isti dan su trebali i donju ploču da saliju. Rekli su mi da dođem iduće hefte i da ću moći fotografisati kuću pod gornjom pločom.

Mnogi se pitaju ko je Budo. Budo je sin rahmetli Adema Kenjara bivšeg mujezina u Šehidskoj dzamiji u Kamičanima.Adem je i borac Armije BiH. Budo ima petero djece na ovoj fotki je četvero a peta kćerka nije bila kod kuće pa je nisam fotografisao. Živi sa ženom i djecom u prostorijama koje su namjenjene za štalu. Kaže da su svi sretni i da neznaju kako da se zahvale Senadu i ostaloj raji koji žele da mu pomognu. Da pišem kako Budo nije zaposlen, mislim da je nepotrebno.

Pitam Senada kako ide dalje sa donacijama, kaže da je zadovoljan a zamolio me da kažem ako neko još želi pomoći da se javi njemu ili islamskoj zajednici i FONDU SOLIDARNOSTI. Nije potrebno da objavljujem spisak donatora ali moram jednog donatora izdvojiti. Do sad, najveću donaciju je poslao čovjek koji nikad nije bio u Bosni niti poznaje ovu porodicu. Senadov jaran turčin, koji živi u Ulmu u Njemačkoj, poslao je 1000,00 eura, a zove se Unal Demirkeran (nadam se da sam ime dobro napisao).

Kako sam već obećao da ću svake hefte praviti fotke iz drugog dzemata tako sam i uradio. Ove hefte sam bio u Mujkanovića dzamiji u teraviji. Napravio sam slijedeće fotke.

U koji god dzemat odem odprilike isto ne baš puno raje ali ovo što dođe u teraviju nekako zrači. Svi sretni, nasmijani i dobro rapoloženi.

27. noć sam proveo u svom dzematu i tamo sam pravio fotke.

Četvrtak počinjem sa Hođom i njegovom ljepšom polovinom. Kaže da mora imati dokaz i svjedoka da je danas bio u Kozarcu na četvrtku. Dokaz je tu a ja sam svjedok ali ne i žirant.

Danas na četvrtku kao i obično u ovo doba godine puno raje. Neki su već otišli nazad a neki tek pristižu tako da je ćaršija bila puna.

Moj komšija Taib Alić se nemjenja, uvijek veseo i nasmijan. Kad sam rekao da ću da ga fotografišem, da njegov sin Sade vidi, on mi reče da poselamim svu njegovu porodicu u Americi.

Ovakvo društvo se može naći samo četvrtko u Kozarcu. Stara raja, uvjek imaju šta za pričati a i našaliti se. Samo došlo vrijeme da svi nekud žurimo pa ovi susreti su uvjek kratki.

Francuzi su zavladali ćaršijom, kud god se okrenem raja iz Francuske na godišnjem.

Danas kad sam se vraćao iz čaršije svratio sam maksuz kod Halime Softić. Halimu nevidim u par godina a još nisam imao priliku da je fotografišem. Danas sam je našao kod kuće.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

S ciljem pred očima i najsporiji napreduju
brže nego oni najbrži bez cilja!

Kahrimanović kaže kako je teško procijeniti koliko je trenutno stanovnika u Kozarcu. "Negdje oko 8.000. Prije rata živjelo je ovdje blizu 25.000 stanovnika, od kojih je 95 posto bilo bošnjačko stanovništvo. Zato smo toliko i stradali. Sve kuće, svi objekti, sve je u Kozarcu bilo porušeno. Po zadnjem popisu ima nas oko 20.000."