Izdvajamo

Hefta sa jako malo dešavanja, kiša i samo kiša. Ipak ja uporno zujim okolo tražeći nešto zanimljivo, neku vijest, neko dešavanje ili nešto slično. Nešto se ipak  zabilježilo.

U zadnje vrijeme par puta sam fotografisao i pisao o Osnovnoj Školi u Kamičanima. Sad sam radostan da sve ovo nije bilo uzalud. Prošle hefte zove me učiteljica Amela i sva sretna mi priča da je Miralko Alić dovezao strunjače. Bio sam zauzet i nisam stigao da zabilježim sam dolazak i istovaranje strunjača. Učiteljica Amela je napravila par fotografija. Poslije sam navratio u školu da vidim šta su to naši učenici dobili.

Cijela učionica, koja je namjenjena za fizičko vaspitanje, je popodita sa strunjačama. Miralko je dovezao 74 strunjače i sve o svom trošku. Rekoše mi da je autoprikolicu kupio da bi dovezao sve ovo iz Finske ali je sretan što je pomogao u opremanju fiskulrurne sale u Kamičanima. Miralka nisam sreo da bih sa njim razgovarao i fotografisao.  Vidim tri lopte, košarkaške i za fudbal. Za ovo mi rekoše da je donirao Dedo Softić. Učenici i učitelji se zahvaljuju Almi i Beriju Karabasić, Miralki Aliću, Dedi Softiću, "Sedri" Eldinu Šahbazu i svim ostalim koji su pomagali i koji namjeravaju pomagati. Almi Karabašić hvala, jer ona započinje svaku akciju, a druga raja podržava i sprovodi ideju u djelo.

Vidim auto ispred društvenog doma Kamičani, svratih da vidim šta se radi tamo. Hase kaže da je dogovorio sa Miralkom i Pajdom da okreći sve prostorije u društvenom domu. Gledam prostorije i razmišljam, ovolike prostorije a sve prazno, koja šteta. Jedan sto za stolni tenis, već bi bilo nešto. Zatim se trzam iz razmišljanja ili bolje maštanja i sjetih se da MZ Kamičani ni Savjet Mjesne Zajenice nemaju.

Ova hefta, kiša svaki dan i teško je praviti kvalitetne fotografije, a još teže nekog vidjeti vani. Svratio sam u Šahbaze da napravim par fotki u ovom, meni posebno dragom sokaku.

Šero Šahbaz i njegova žena Šefika su na kratko izašli pred kuću, a ja napravio par fotki.

Kuće od mojih rođaka Šahbaza.

Par fotografija iz Hrustića

Prošli vikend  sam proveo u Sloveniji. Posjetio sam  Denisa Hušića poznatog "Triatlonca" iz Celja, a koji se takmiči pod zastavom Bosne i Hercegovine. Pokazuje mi svoj novi bicikl koji čuva, ne u podrumu ili ostavi već u svom stanu. Prića mi Denis o svojim planovima za takmičenja u idućoj  sezoni. Nada se da će iduće sezone imati više nastupa i još puno više uspjeha.

Prolazim prema Bešićima, dječak Amer Brkić me prepoznaje i pita da ga fotografišem sa njegovim ljubimcem mačkom. Nakon fotografisanja, priča mi Amer da najviše voli igrati se sa životinjama.

U Kozarcu uvijek pobrkam nazive ulica. Zato ovaj put neću pisati naziv ulice. Fotografisao sam na raskrsnici kod ambulante. Par fotografija u pravcu crkve,

zatim u pravcu glavne ulice.

Udruženje Poljoprivrednika "Agrarija" Kozarac su neumorni. Redovno se sastaju razgovaraju i dogovaraju. U utorak su razgovarali i dogovarali: Ispunjavanje podataka o poljoprivrednim proizvođaćima za evidenciju u Gradu Prijedoru. Javni poziv od UNDP- Grad Prijedor, donacije poljoprivrednim proizvođačima. Projekat pomoći.

Informacije o protestima na graničnom prelazu u Gradiškoj. Najavljen je odlazak, poljoprivrednika, na proteste u Sarajevo.

Na kraju, finansijski izvještaj koji je podnio Hazbi. Ipak ovo je najbolnija tačka u svim udruženjima. Udruženje treba da se finansira, a malo para u kasi. Izvor prihoda je samo članarina.

Četvrtak, iznenađujuće dosta raje. Ovdje ispred banke uvijek ima dosta raje, a u jednom času je bio samo jedan čovjek i ja iskoristio priliku da napravim prvu fotografiju na četvrtku. Danas je bilo dosta hladno ali raja je bila nekako posebno rapoložena. Danas sam slušao viceve.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo: Možeš pobjeći od svojih grešaka, ali ne i od kajanja.

.be

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.