Cijelu heftu razmišljam, dali da objavim ovu fotografiju ili ne. Ipak sam odlučio da objavim. Prošli petak, dan bijelih traka i fotografije iz Prijedora su nas zatrpale  fotografijama sa ovog skupa. U Kozarcu, mislim na cijeli teritorij, bilo nas je jako malo sa trakama oko ruke. Neka mi ne zamjere oni koji su objesili čaršaf na svoju kuću, a ja nisam vidio. Od moje kuće, kroz Softiće, Brđane, Kozarac, pa do Kamičana nisam uspio fotografisati niti jednu kuću sa bijelim čaršafom. U Đamiji Kamičani, na đumi smo samo ja i Sejo Balić imali bijele trake oko ruke.

Mnogi su nas pitali; što će ti to, neki su priznali da su zaboravili a neki nisu znali da je to danas. Na žalost, veliki kritičari su takođe zaboravili da je danas (petak 31.05.) dan bijelih traka. Nisam postavio ove fotografije da bih kritikovao ovu raju, što nemaju bijelu traku oko ruke. Želim samo da malo više razmislimo o ovom danu i bijelim trakama.  Podsjećam, prošle godine je bilo isto ovako, jako malo raje sa bijelim trakama. Zašto?

Kružeći okolo, nabasah na feštu odmah kraj Lagune. Mešić Selm, sin od Asmira i Ermine Mešić, je proslavljao svoj rođendan. Za ovu feštu, babo Asmir je okrenuo janje, par pilića i dva kotlića, a pića je bilo po želji.

Ja se nisam puno zadržao, a ipak sam napravio par fotki sa ove fešte. Volim da fotografišem našu raju kad su sretni. Ovdje se vidi koliko su roditelji sretni sa svojim sinom.

Tu je i nane sa svojim unukom da proslavi taj dan, rođendan.

Armin Paratušić, sa svojom harmonikom,  se pobrinuo za dobar štimung. Ne znam šta im je značilla jedna rečenica u kojoj su spominjali Ziku. Pa ono; eh da nam je sad Ziko ovdje, ili fali nam Ziko, zatim nazovite Ziku i kažite mu da se obriše (Pišo reko) i još nekih uzrečica. Pitam ih ko vam je taj Ziko, a Selm mi reče da oni pričaju o njihovom rođaku Ziki Jakupoviću. Ziko, trenutno, živi u Americi. Ziko mnogo si nedostajao ovom društvu.

Armin i Harka Paratušić su par koji snosi jedan dio krivice što sam se ovoliko aktivirao sa ovom stranicom.

U subotu, pred smrknuće, zove me Mića Talundžić i reče da su ustrelili srndaća. Bio sam na putu kući, odmah sam se okrenuo i požurio u Kozarac da i ovo zabilježim. Kod Henje sam našao lovce koji su već prepričavali kako su izveli akciju. Jedna zajednička fotografija sa plijenom.

Srndaća je ustrjelio, Josip Grgić ili kako ga raja bolje poznaje  Struja. Reče mi da ga je ustrelio u reonu Kozarački kamen. Struja, ponosan sa svojim plijenom.

Mirhad Mahić, nije lovac ali je uvijek uz njih i ovaj put je požurio da skupa sa lovcima proslavi ovaj uspjeh.

Kao i obično, ovi uspjesi se proslavljaju kod Henje. Mića mi prića da je lovna sezona, na srndaće, poćela 18.maja i trajat će do 15. septembra. Današnji ulov je redovni odstrel i u planu je još 3 (tri) odstrela za ovu godinu. Reče mi još da je, zahvaljujući dobrom gazdovanju, iznošenjem hrane i soli, u toku zime, zabilježen velik broj srneće divljači na ovom terenu.

Kao i svaki četvrtak, par fotografija, onako ne vezano za neki događaj.  Neznam koliko se ko sjeća i ko poznaje ovu ženu, lijevo na fotografiji. Ovo je Esma Mujagić, za one koji je poznaju, živi sad u Sani.

Moja raja iz djetinjstva i mladih dana. Senadu nisam, nakon puno godina, prepoznao.

Dva brata, pomažu jedan drugom u branju hašlama. Rodile su ove godine, kao da su željele da nadoknade prošlu godinu kad ih nije bilo skoro nigdje.

Zadnje vrijeme obilazim i fotografišem kuće sa lijepo uređenim dvorištem ili balkonom. Juče sam počeo u Srednjim Jakupovićima kod Eše i Sebihe Jakupović. Pokušavam sve da dočaram fotografijom i bez suvišnih komentara. Svaki vrt ili dvorište su nekako na poseban način lijepi. Posjetioci ove stranice naka odluče koji vrt je najljepši.

Ešu nisam našao kod kuće, a Sebiha je bila u radnoj odjeći i nije bila rada da se fotografiše.

Jedna fotka od kuće, Ešinog brata.

Vozeći u pravcu Kozarca, nisam moga da prođem kraj Spahine kuće, a da ne napravim jednu fotku.

Zatim kod Spahinog komšije Refika Jaskića i tamo napravio dvije fotke.

Od Kozarca prema Prijedoru, par stotina metara, svratim do Mehe i Raze Zulić. Ovdje sam isto tako napravio dosta fotografija ali nemogu sve da objavim. Ipak ovih par fotki, vjerujem da će dosta kazati. Kao i kod prethodnih ni ove neću komentarisati ili opisivati.

Hefta sa dosta kiše i hladnog vremena, danas toplo pa je i raje na četvrtku bilo više. Ja kao i obično, dosta fotografisao raju koja je bila, danas, na placu.

Ćili se modernizovao, nosi dvije motike i gorivo za motike. Kaže, svak kupuje gorivo za, kosilice, laksarice, freze...  pa i ja odlučio da kupim gorivo za motike.

Danas smo se posljednji put oprostili od Besime Kahrimanović - Beske.

Bilo je puno raje iz cijelog Prijedora, ne samo Prijedora, već cijele Bosne i Hercegovine. O Beski se i ima mnogo toga i reci, i napisati i danima pripovijedati.

Na povratku kući, Amir efendija me pozvao da svratim u Prijedor na kahvu. Gdje da se nađemo, a on mi reče kod Gradske Đamije u restoranu. Malo sam se iznenadio, nisam znao da je otvoren restoran kraj Gradske Đamije. Prijatno sam se iznenadio, lijep ambijent, osoblje nekako na poseban naćin ljubazni. Restoran su nazvali ENA. Pitam ih za jela i pića, a oni mi rekoše da imaju tradicionalna bosanska jela, slana i slatka. od pića sve bez alkohola, a kahva bosanska.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Ako zatvorite vrata svim manama, i istina će ostati napolju.