Izdvajamo

Sinoć me pitaju šta ima šta će biti na četvrtku. Nema ništa, osim sankanja na Huremovića strani. Nisam uspio zabilježiti neko dešavanje. Školsko ferje nema ni djece oko škole.

Moja raja već razmišlja, ako se snijeg otopi šta ćemo da radimo. Počeli smo sa pregovorima o zajedničkom gledanju serija. Zapelo je kod serije, koju seriju i gdje da gledamo: "Elif ili Bahar". Ovdje ćemo teško postići neki dogovor (konsenzus) i morat ćemo angažovati nekog (Visokog) da nam pomogne u dogovaranju. Ponudio sam rezervno rješenje: "Lud zbunjen normalan", ali ni jedna strana ne popušta (ma ja i nisam baš tako visok), a vrijeme teče, sad će kraj godine. Ne znam hoće li ove dvije serije biti i iduće godine, možda završe , a mi se nismo dogovorili.

Jedan mali oglas: Trazimo žensku osobu koja bi pomagala staroj nani koja živi sama u naselju Kozaruša.

Plaćanje po dogovoru.

Zainteresovani javite se na tel:065 876381

U Kozarcu malo snijega, a parkinzi nisu dobro očišćeni. Market "Gulaš" standardno, prije početka radnog vremena prvo parking očiste pa otvaraju prodavnicu.

O noćnom sankanju na Huremovića strani pisao je Avaz tako da nemam mnogo šta dodati, osim što smo zadnje dvije večeri pored čaja, a umjesto vrućih kifli, krofni, hot dog, gurabije, kolači koje su naše komšije pravili..., mi smo imali roštilj.

Prvu noć roštiljem je častio Rejhan Sofić i njegova supruga Aida, za drugo veće imali smo dva spozora: Hate i Ćile Mujkanović i Edin i njegova žena Merima Bešić, a moram spomenuti Elviru Dergić Mujkanović koja je dvije večeri častila sa vrućim kiflama i hot dog. Hvala svima.

Fotografije sam svako veče objavljivao na fb, za neke dosadno ali za nas koji se sankamo zanimljivo. Moja fb prijateljica Olga Saric-Gavranovic u jednom komentaru je napisala "Par minuta biti dijete je nešto veliko i lijepo, duševna hrana". Baš tako se ja osjećam dok sjedim sa djecom na sankama ili ih gledam sretne i radosne. Osjećaj da te djeca vole, taj osjećaj se ne može platiti. Temperature su i do -17 ali nama nije hladno.

Par onako slučajnih fotki.

Hladno ja ali ja zujim. Ovo je vrijeme kad je poljoprivrednike najlakše naći kod kuće. Ipak kad sam došao na farmu "Bešić" vlasnik Edin Bešić nije bio kod kuće. Nisam ga dugo čekao.

Prije dvije godine sam bio kod njega, bio je pun ambicija, planova za budućnost. Imao je oko 10 grla u štali i jedan traktor. Evo već nakon dvije godine Edin, njegova ljepša polovina Merima, sinovi Nermin i Nedim imaju 30 grla u štali, 14 muznih krava, te junice, bikove, teladi. Od mašinerije tri traktora i još nekih mašina. Pored toga oni imaju i 30 ovaca, za koje kažu da su Nedimove jer on najviše brine o njima.

Hamed Kahrimanović čuo koliko Nedim voli životinje, a posebno ovce, on je kupio petero jagnjadi i poklonio ovom dječaku. Nedim me pita može li se zahvaliti putem Kozarac.eu za poklon. Naravno prenosimo njegovo veliko hvala Hamedu Kahrimanoviću.

Ova porodica je poznata i po tome da pomaže raji koji nisu baš u dobroj situaciji. Prošle godine poklonio je tele jednoj porodici da sebi hrane. Ove zime planira još jedno tele donirati ali o tome ćemo kad bude predavao tele kome je namjenjeno.

Imaju oni i svoj plastenik, imaju oni još svašta toga, ali jedno nemaju. Nemaju pasoš, kažu da im nisu potrebni jer ne planiraju vani ni na odmor.

Zujim ja do Kozaruše, a prošle hefte sam takođe bio u ovom selu. Samo ovaj put sam otišao u džemat Mujkanovići ili jedan dio ovog džemata.

Već nakon par fotki primjetih novu kuću u đematu, a koju nisam vidio zadnji put kad sam bio ovdje. Komšije mi rekoše da je to kuća u izgradnji, a vlasnik je Zijad Mujkanović. Nisam našao Zijada jer on trenutno živi u Trnopolju u kući njegove sestre.
Moj pratilac mi priča da kuću pravi džemat Mujkanovići. Ideja za gradnju kuće je od Nedžada Abedinoski poznatog sa nadimkom Pećo, a džemat je prihvatio njegov prijedlog i krenulo se u akciju. Kao što se vidi kuća je pod pločom, a nastavak radova će biti na proljeće. Ovdje džematlije, koje nisu u mogućnosti parama podržati akciju, izvode radove na kući.

Od Zijadove kuće okrećem u sokak za koji mi rekoše da se zove "Sokak Mujkanovići-Abedinoski. Fotografišem ali ne znam koje su čije kuće. Moj saputnik je ostao u autu bilo mu hladno.

U nastavku dođoh do kuće, za koju se vidi da je neka humanitarna organizacija pravila. Šteta para koje su uložene u ove kuće, jer izvođaći radova svugdje pa i ovdje, su uzeli pare, a ništa dobro nisu napravili.

Iz kuće izlaze Safeta i Hasan Hasani. Hladno je ali ne žale se dobro su, imaju petero djece i blagosivaju ih. Dobro im je, samo malo usamljeni. Safeta mi reče da njen muž Hasan ima 90 godina

Danas na četvrtku, ujutro temperatura oko -10 i kako je vrijeme proticalo temperatura je rasla, u 12.00 sati bilo je 0 stepeni. Raje, ako znamo koja je hladnoća, bilo dosta. Danas sam sreo raju koje nisam vidio od 1992. Na ovoj fotografiji je raja iz Duračaka, a trenutno žive u Australiji.

Na ovoj fotografiji je takođe čovjek kojeg sam baš zaboravio, ne znam ni ime ni prezime samo nadimak Kole.

Slijede fotografije koje sam danas pravio.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Najveća stvar na svijetu je rad protkan ljubavlju.


Agenda

Klikni na sliku: spisak donatora, asfaltiranje puta kroz Hadžiće

Ko je na portalu: 160 gostiju i nema prijavljenih članova

traktori oru (2013.).jpg

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović