Izdvajamo

Ove hefte, Said Mujanović me vratio u prijeratno vrijeme. Prije rata, sve firme su svake godine dodjeljivale poklone za 10,15,20,30 godina rada u istoj firmi ili preduzeću.

Najčešće je to bio sahat (sat) i neka diploma ili zahvalnica za vjernost preduzeću. Za ovaj običaj sam zaboravio jer nisam čuo, poslije rata, da je u Kozarcu neko dobio tako nešto. Said Mujanović je odlučio da iznenadi svoja dva radnika i da ih nagradi za 10 godina rada kod njega.

 

Za Saidov plan sam slučajno saznao i otišao sam pola sata ranije da čekam radnike kad će doći sa posla. Vjerujte iznenađenje je nekima suze natjeralo na oći, a mene vratilo u vrijeme kad sam ja trebao da dobijem sat za 10 godina rada. Samo ja nisam bio te sreće da dobijem sat, već sam dobio neku simboličnu sumu para i malo smo popili i zamezili. Kad nešto hoće isti dan kad sam trebao da feštam ja sam morao doktoru da primim tetanus inekciju, pa nisam baš puno ni feštao.

Kad sam ih vidio ovako sretne i radosne, nekako mi pluća rastu, neka radost što se ovi običaji vraćaju. Lijepo je kad gazda misli na svoje radnike. Nisu to neke velike nagrade ali ta pažnja prema radnicima vrijedi puno.

Uz uvaj sat, radnici su dobili i po 100,00 km (stotinu km) da se počaste.

Par fotki koje sam pravio u zadnjih 7 dana

Ovog čovjeka sam zaboravio pa kad sam ga vidio, baš sam se iznenadio.Kasim ili kako ga mi zovemo Kajo Alić. Priča Kajo kako on ipak dođe ponekad i u svoje Kamičane samo nismo se sretali. Sad živi u Hrvatskoj negdje u okolini Karlovca.

Kestenje kod nas nije baš najbolje rodilo pa sam bio prisiljen da ga kupujem na pijaci. Nekako uveče, malo prije dnevnika, najbolje paše. Gledam dnevnik i tušim se prženim kestenom.

Ove hefte sam bio na Suhom Brodu i prve fotke sam pravio sa najstarijim čovjekom u Kozarcu, Huseinom Denićem. Kao što se vidi još je dobrog zdravlja a i kreće se bez tuđe pomoći.

Počeo sam od glavne ceste

Pa došao do Hamdije Kahrimanovića. Prošli četvrtak, on me zamolio da dođem i kod njih da fotografišem jer kako on reče i ovo je Kozarac.

Baju sam našao sa komšijama. Lijepo je negdje doći, a raja te dočeka širokim osmjehom i kaže de ovo slikaj ili de ovu kuću da vide naši koji žive negdje vani.

Ovih dana sam sreo Emsuda Balića, a on mi se hvalio akcijom koju je pokrenuo, popravka puta u Brđanima. Danas me je zvao da dođem da vidim kako napreduju poslovi.  Radi se na putu od Filovića preko sastavaka pa do Balića. Put je bio neprolazan ali je Emsud uspio od dzematlija da sakupi nešto para pa su put proširili na prvobitnu širinu a zatim napravili dva mostića preko Brusnice. Danas sam na putu našao, Ahmeta, Hilmiju,Mehu, Emsudovog oca i Emsuda. Čekaju kamion sa betonom da betoniraju mostić preko Brusnice na Sastavcima.

Ahmet je sa bagerom iskopao nove i veće grabe, a i ostale poslove koji su trebali da se odrade bagerom.

Priča mi Emsud da su on i Hilmija, njegov amidza, glavni pokretači akcije a da je Hilmija novčano najviše dao. Naglašavaju obojica, ovdje nema stranaka već raja i vlastita sredstva. Počeli smo u vrijeme predizborne kampanje ali nismo dobili ništa. Radove nastavljamo dok ima para, a nadamo se da će nam komšije koji nisu znali za akciju pa nisu učestvovali da će pomoće kad čuju za ovu akciju. Dužina puta je oko 2 kilimetra, pa samo da se naspe pjeskom treba finih para.

Kad sam ovdje došao, sjetio sam se onih skupova prije rata. Svake godine 5 i 12 maj idemo na Sastavke (na Omahu). Vjerujem da se mnogi sjećaju okupljanja na Sastavcima. Do neki dan ovdje je bilo skoro pa nemoguće doći. Uskoro, nadamo se,  ćemo i autom ovda prolaziti.

Današnji četvrtak je bio prilično hladan a i pola dana bez struje. Fotke koje sam danas napravio na četvrtku.

Kemo nam je pokazivao kako treba držati metlu. Kaže, i metlu moraš znati kako se drži i kako se mete.

Vrganji i pečurke Jajare su bile, pored kestena, najtraženija roba na placu (pijaci).

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

ĆUTIM

Nacita se juce , pa i danas naslusa se muzike,
ostadoh i bez rijeci.

U sutnji provedem sahate i sahate
i opet bih , sve za njih ,za njih koji nisu sa nama .

Zasluzuju oni i vise od moje sutnje,
al ja ne nadjoh nikog da mu se izjadam i ispricam,
samo ovaj komad papira me trpi i njemu mogu
poklonuti moju sutnju i govor i sve ..

Njima mogu pisati , pjevati i govoriti,
oni su tu medju nama , oni su uvjek tu ..

Za njih vrijedi i umrijeti ,


za njih je Bosna bila majka,
a oni su je napustili, napustili u cvjetu svoje mladosti .

Za njih bih mogla satima slusati muziku i
i sjecati se kroz pjesmu ,
ali ni to mi nije dovoljno da ih ozivim ..

Ja moram pisati ,dok pisem oni su sa mnom .
Dok sutim oni su tu, slusaju moju dusu.

Mogla bih pisati o svemu,
oni me tjeraju , oni me zaduzuju da vas
prisjecam da su sa nama ...

Cutim dok pisem , cutim dok disem ,
cutim dok sanjam, cutim dok slusam ,
cutim dok se drugi smiju,
cutim dok se drugi raduju....
za sve njih cutim i nikad necu prestati cutati...

Cutim jer ne umijem drugacije,.

Alma K.

 

 

 

...počinje priču o Kozarcu Ibro Kahrimanović: "Kozarac živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su se nakon progona zaustavili u evropskim zemljama, u Americi. Ali, iz ljubavi, iz nekakvog svog kozaračkog inata ponovo su izgradili ovo mjesto, čime je Kozarac postao simbol povratka u BiH. Istina, najveći broj njih dolazi za novogodišnje praznike i tokom ljeta, ali ono što su izgradili ovdje – kuće, drugi objekti – garancija su da će se vratiti zastalno i nastaviti živjeti ovdje."