Izdvajamo

Ne mogu tvrditi da nam je dobro, da živimo bez brige i ne mislimo šta će biti sutra, ali imam pravo na optimizam, jer dok zujim našim sokacima mahalama vidim, pored svih teškoća sa kojima živi ova naša raja, nasmijana lica. Raja, kao da prkose vremenu i cijelokupnoj situaciji u kojoj se nalaze i kao da žele reći "Sve nam možete zabraniti, oduzeti, ali osmjeh i vedro lice ne". Kako je lijepo zujati našim krajem, svugdje osmjeh, pozivi na kahvu, sok, pa i da jedem sa njima. Znam da im je budućnost nesigurna, ali oni se ne predaju.
Kad se vraćam kući uvijek sam sretan i zadovoljan, pa i ako sam imao neke neugodne razgovore znam da nije ništa zlonamjerno.
Negdje sam pročitao:„Sreća je ljubav. Velika tačka!“

Vatrogasno društvo Kozarac prošli vikend su dobili donaciju, 60 jakni. Jakne su donirali bračni par Zejna i Suvad Gerzić koji žive i rade u Norveškoj. Ovo nije jedina donacija od Gerzića, bilo ih je više, a donirali su i za druge nevladine organizacije. Ovom prilikom Komandir Vatrogasnog društva Kozarac Mustafa Fazlić, sa svojim vatrogascima, se zahvaljuje Zejni i Suvadu za ovako vrijenu donaciju.

Zujeći okolo nađoh Iću Hegića sa njegovim ovcama. Kaže da su počele da se janje. Vidim par janjadi. Ićo mi priča da su ovce isplative, nisu previše zahtjevne. Bilo bi još bolje kad bi imali kome prodati kožu i vunu.
Vuna i Koža su najveći problem za sve ovčare. Nemaju gdje prodati vunu, a za kožu ima negdje otkupna stanica ali za pare koje dobiju za kožu ne mogu autobus platiti do kuće. Tako su prisiljeni da, u proljeće, velike količine vune moraju bacati, a gdje? Najčešće zakopavaju, ili bacaju u smeće.

CJB Prijedor – Apel građanima za zamjenu oružnih listova

Centar javne bezbjednosti Prijedor apeluje na građane da na vrijeme izvrše zamjenu oružnog lista kojem je istekao rok važenja. Na području ovog Centra evidentan je veliki broj nezamjenjenih oružnih listova, koje je potrebno zamjeniti do 31. decembra 2016.godine.
Vlasnici oružja uz zahtjev za zamjenu oružnog lista (zbog isteka roka važnosti)  prilažu: fotokopiju lične karte, uvjerenje ovlašćene zdravstvene organizacije o zdravstvenoj sposobnosti za držanje i nošenje oružja, uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka, uvjerenje o nevođenju prekršajnog postupka, 30,00 KM republičke administrativne takse za rješavanje zahtjeva uz prilaganje dokaza o uplaćenoj naknadi za obrazac oružnog lista u iznosu od 20,00 KM.
Ukoliko građani ne ispune svoju dužnost i ne izvrše zamjenu oružnog lista do 31.12.2016.godine, odnosno u zakonskom roku, članom 70. Zakona o oružju i municiji propisana je novčana kazna od 1.200,00 KM do 1.500,00 KM kao i zaštitna mjera oduzimanja oružja, municije, bitnih djelova oružja i isprave o oružju.

Ova fotografija, nebi bila ništa posebno da nije pravita sinoć.  Decembar je, temperature se spuštaju do -5, a moj komšija Amel još uvijek u kratkim hlačama. Sinoć dok se spremao za puta u Švedsku svratio do mene, a ja iskoristio priliku da napravim fotografiju. Kad sam ga upitao zar mu nije hladno u kratkim hlačama, samo se nasmijao i rekao: "Komšo ljubav grije"

Moje zujanje ide u sokak Menkovići, selo Kamičani. Kako sam već u uvodu pisao i ovdje je raja, pored svih životnih teškoća koje ih prate, dobro raspoložena, gostoljubiva i nasmijana. Kad sam se vraćao kući osjetio sam neku dragost (sreću). Ipak nije sve tako crno.

Otišao sam do zadnjih kuća u ovom sokaku i u povratku fotografisao. Sjetih se da sam zadnji put ovaj sokak ovako fotografisao kad se sokak asfaltirao.

Safet Menković me vidio i izašao na put da me pozdravi. On živi sam, a drži ovce da mu ne bude dosadno.

Nedžada Bahonjića nalazim dok radi iza štale. Izuzetno vrijedan živi od poljoprivrede. Ima nešto blaga u štali i kad sam ga upitao moželi se živjeti, on mi reče uz široki osmje: "Naravno da može, mi nismo neko kome nikad nije dosta, a da bi moglo bolje moglo bi". Supruga Hajra podržava svog muža i ne žali se.

Hakija i Subha Menković u svom selu poznati po čistoći i urednosti. Imaju oko 60 duluma zemlje i sve to Hakija obrađuje sam, a kako sam čuo od komšija on travu pokosi balira i proda sve dosta jeftino, tek da pokrije svoje troškove.

Iza kuće su pčele oko 50 društava. Takođe Hakiji lijep hoby. On mi reče da smijem napisati: Ako neko bude trebao pčele, u proljeće će moći kupiti rojeve, kod Hakije.

Amir Menković povratnik iz Amerike, sa rođacima čisti živice.

Kilić Rabija dosta usamljena, ali se ne predaje.

Đula uvijek nasmijana i veoma omiljena u komšiluku.

Armin i Adisa Menković došli svojoj kući iz Australije, Brisbane. Ovdje Sunce ljepše grije. Elvis Menković prvi komšija došao na kahvu, a djeca da se igraju sa Arminovom djecom. Sa njima bih mogao cijeli dan ostati. Poslije se pridružio i Edis Menković.

Edis i Aida Menković sa svoje dvije kćeri.Edis je poznat i priznat električar u našem kraju. Primjećujem da je i treće djete na putu. Edo kaže: "Mi smo poznati po tome da volimo djecu. Biće nafake i za djecu".

Danas na četvrtku, ne baš puno raje, ali kad je Paljevina tu kao da je puna čaršija. Danas se sastao sa starim jaranima, prevoznicima.

Hladno vrijeme i ko je došao na četvrtak brzo obavi što ima i bježi u neki od kozaračkih restorana ili kući. Pripreme za novogodišnje praznike su već počele, raja počinje da priča o predstojećim praznicima. Nevladine organizacije pripremaju skupoštinu,  planinari, FK Bratstvo, vatrogasci...O ovome ćemo na vrijeme obavještavati.

Magla cijeli dan, temperatura ispod nule. Slijede fotografije koje sam danas pravio.

Kenedi poznati bajker, danas se sreo sa Nihadom nakon mnogo godina. Bilo je lijepo slušati ih dok se prisjećaju vremena iz djetinjstva. Kenedi uvijek raja.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Što je čovjek više sklon ozbiljnosti, to se srdačnije može smijati.

"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

26.05.2017. god.