Najzad nakon 20 godina a zahvaljujuci Adnanu Kljucaninu i njegovoj firmi "Norbos", ispred spomen obiljezja u Kozarcu, zaviorile su se 3 nove Bosansko Hercegovacke zastave.Ovaj put kao i u mnogim drugim slucajevima gradjani su morali sve sami da urade.
Danas je dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U Kozarcu su se samo majke Sehida sjetile da je danas 20 godina nezavisnoti i polozile cvijece u spomen obiljezju. Nije bilo politickog govora niti bilo kakvih drugih. Proucili su El Fatihu svim ubijenim Sehidima
Ove fotografije nemogu da opisujem, one same pricaju kako je danas bilo.
Ovaj put fotografije koje sam pravio sa Sehitske Dzamije u Kamcanima.
Prosle hefte sam prisustvovao predavanju, rezidba voca, u organizaciji "Udruzenja vocara Prijedor" a u vocnjaku porodice Vujkovic iz Vujkovica (Srednji Jakupovici). Odziv ovom seminaru je bio velik. Predavac je bio strucnjak iz ove oblasti koji je objasnio teoretski a i prakticno kako se vrsi rezidba voca.
Nazalost kao i u predhodnim predavanjima, kozarcana, samo par njih koji su bili zainteresovani da nesto nauce o vocu. Kozarac je nekad bio poznat po vocarima a danas je to daleko ispod prijeratnog nivoa.
Predavanje zavrseno i sutra vec poceli da svoje znanje koristimo na terenu.
Tako sam i ja poceo da rezem svoje voce a jesam li to dobro odradio vidjet cemo u augustu ove godine.Moj komsija Ismet Hegic Ico mi je pravio drustvo u vocaru.
Ico zimi cesto dotjera svoje ovce u moj sljivar. On mi prica o svojim ovcama i jagnjadi a ja slusam a onda ja njemu o mojim sljivama a on mene slusa i tako se ja i on ispricamo.
Par fotki koje sam napravio ove hefte.
Sreo sam mamu od Mirsada Kraisnika. Kaze da je Mica u bolnici i da je jako lose.
Par fotki koje sam danas napravio na cetvrtku. Na ovoj prozivci neko fali a citaoci neka vide ko.
U zgradi mjesne zajednice, radovi se privode kraju. Materijal je obezbjedila opstna ali ne i radove.Radove je odradio Kemal Susic - Pumpa. On je ovo radio bez novcane nadoknade ili kako on kaze za svoj narod.Ovako nesto je za veliku pohvalu.
Kao sto se vidi na fotorafiji, Pumpa je to super lijepo uradio.
To je to za ovaj cetvrtak a do sljedeceg, pozdrav iz sveee snage!
Nijaz - Caja
Jos samo ovo: Sinoc sam dobio email od Semire Jakupovic
Postovani NIjaze,
Sretan Dan drzavnosti BIH Vama i svim posjetiocima stranice koju uredjujete.
U prilogu je i jedna pjesma koja me podsjetila na cijenu slobode koju smo morali platiti.
Lijep pozdrav,
Semira
ŠTA ZNAČI BITI IZBJEGLICA
SEMIRA JAKUPOVIĆ
Biti izbjeglica znači
Krenuti na put bez povratka
Umjesto kupea dostojna čovjeka
Voziti se u hajvan-kolima
Pokupiti prnje u zavežljaj života
I pitati druge znaju l’ šta je grehota
I tražiti kuću ispod plava neba
I misliti , “samo život imam jedan,
Ne treba mi ni on tako bijedan”
Biti izbjeglica znači
Živjet u kampu, sa hiljadama duša
Satima čekati u redovima bez kraja
Vidjeti kako kraj se s krajem spaja
Pokrit’ se sa grubim, sivim dekama
Spavati na tvrdim, vojničkim krevetima
Stajati strpljivo pred istruganim kazanima.
I sanjati neki bolji svijet
Biti izbjeglica znači
Biti čovjek bez adrese
Stalno gledati preko ramena
Osjećati kako ljudi gube sažaljenja
I gledaju te kao nužno zlo
Dok tebi se gubi
Pod nogama tlo.
Biti izbjeglica znači
Seliti se od mjesta do mjesta
Sreću svoju tražiti na spiskovima bez kraja
Sa željom da te s tvojim nekim spoje
Ili da ti po svom sreću kroje
Zaštitni znak nam postade
Karirana kesa
Da se usput nađe
Ono malo bijede
A glavu prošaraju
Mladalačke sijede.
Gdje je početak kraja
gdje se to nada s očajem spaja
da li Uzvišeni, čuješš molitve naše
da li te naše napaćene duše plaše
Da li u oblacima
Dok plovimo u susret nekoj boljoj sreći
Da li na beskrajnim putevima
Dok plačemo, dok odlazimo daleko,
Dok se od majke zemlje odvajamo
Da li na talasima mora
Dok nas kida bol i morsko ludilo
Da li nas sreća čeka negdje tamo
Dok strašljivo hodam ulicama novim
I molim Boga da se ne izgubim
ne divim se blještavim izlozima
I klanjam se nesrećnim prosjacima
Da li su i oni neki od nas
Dok slušam neki nerazumljiv jezik
I klimam glavom kad mi ništa nije jasno
Promiču pored mene ljudi bezbojnih lica
Prolaze ravnodušno ,
Možda su i oni bili u koloni izbjeglica
Ćudnog li svijeta, mislim,
Ovdje niko ni za kog ne haje,
Kako li ću preživjeti život bez Bosne svoje,
Koliko će dugo sve ovo da traje
Zrak smrdljiv steže I ne čuju se pjesme ptica
Umor me smara, a ne želim se
U sobu bez topline vratiti
Ni u snu ne pomišljam
Da ću se jednom sa ovom tuđinom pomiriti
I sanjam tebe, o majko moja,
Kako me jedva iz ruku puštaš
A ništa mi bolje ne možeš dati
Tvoj pogled govori, idi, spasi se
A suze u očima, što brže vrati se.
Nema nikog da sa njim kahvu popijem
Ipak, noću se snovima o povratku opijem
