Izdvajamo

 Hefta u kojoj su se mnogi kozarčani posvetili Ramazanu, molitvama i druženju uz džematske iftare kao i iftare u svojim kućama sa komšijama, familijom i prijateljima. Većina džemata su pravili, a jedni će u narednih par dana praviti zajednički iftar za sve džematlije, kao i za goste iz drugih džemata. Pokušao sam stići na više iftara, nisam uspio, a tamo gdje sam bio već sam objavio fotografije na facebook Kozarac.eu.

Dječiji vrtić "Bambi" u Kozarcu muku muči sa nedostatkom rekvizita (Ditatička sredstva) za zabavu, igranje. Enes Kahrimanović je priskočio u pomoć. Ove hefte je kupio i poklonio vrtiću ditatička sredstva za predškolski uzrast. Trebalo je vidjeti kako se djeca raduju poklonu.

Prije par dana sam fotografisao ruševinu Gradske džamije, a juče sam zabilježio da je srušena i kameni ostatci uklonjeni u stranu. Dobio sam informacijje od MIZ Kozarac koje prenosim u cijelosti:

Informacije iz Medžlisa Islamske zajednice Kozarac:

O Gradskoj džamijiObnovu ove džamije su obećale financirati institucije iz Turske, te je uvrstile na listu objekata za koje će izdvojiti sredstva za financiranje. Pošto je devastirani objekat prijetio da se sruši zbog ruba vremena pristupilo se uklanjanju svih kamenih ostataka koji će poslije biti upotrijebljeni za ponovnu izgradnju ove džamije koja će se graditi u stilu kakva je bila u vrijeme Osmanlijske države.

Islamski kulturni centar Kozarac

Uoči ramazana Medžlis je ušao u posjed jednom novom objektu koji će biti budući Islamski centar. Objekat se nalazi na uglu glavne kozaračke ulice i sporedne koja vodi prema pijaci. Objekat je na etažama samo ugrubo urađen, dok je u prizemlju skoro u potpunosti završen. U ovom objektu će biti:
-amfiteatar za  predavanja, tribine, promocije i druga dešavanja koji će moći primiti do stotinu osoba,
-edukacijski centar u kojem će se održavati kursevi, predavanja i drugi sadržaji u organizaciji Islamske zajednice,
-halal restoran koji će biti prilagođen islamskim vrijednostima i onima koji žele da imaju uslugu u skladu sa svojom vjerom u tradicionalnom bošnjačkom ambijentu,
-dva poslovna prostora koja bi se iznajmljivala i doprinosila samoodrživosti.

Svi koji doniraju 1.000 KM i više dobit će vakufnamu kao zvanični vakifi, te će biti upisani na kamenoj ploči koja će se nalaziti nad ulazom u ovaj centar. Uplata planiranog iznosa se može realizirati i u više rata. Sve dodatne informacije možete dobiti putem: e-maila Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli., telefona: 052346080, te od svih imama kao i u prostorijama Medžlisa IZ Kozarac.

Fond solidarnosti

Pored stalnih aktivnosti Fonda solidarnosti koje obuhvataju obezbjeđivanje stipendija, pomoći potrebnima u toku je akcija za obezbjeđenje liječenja Ramulić Edhemu. Do sada su za ovu namjenu uplaćene sljedeće donacije:
Alić Džemal i Hajra 100 KM

Bešić Sakib 100 KM

Deumić Mevlida 100 KM

Duračak Sejad 883 SEK

Hodžić Hatka 50 KM

Hrustić Mirsad i Zineta 300 KM

Hrustić Nihad 44,60 CHF

Huskić Edin 10 KM

Ičić Dursum 100 CHF

Karabašić Edin i Fatima 94,50 CHF

Mahić Amir ef. 200 KM

Menković Medina 45 EURA

Mujkanović Elvira 50 EURA

Muranović Nedžad 380 NOK

Omić Meliha 20 KM

Softić Meho i Armina 200 KM

Šahurić Mustafa i Šeherzada 100 KM

I ove hefte lijapa vijest iz džemata Hadžići. Zijad Hadžić mi je poslao novi spisak donatora za Šehidsku munaru:

Evo mašala uplata za Šehidsku munaru koje su pristigle zadnjih 7 dana:
Hadžić Esada Tima 2500 SEK
Hadži Hadžić Irfan i Raza 2500 SEK
Hadzic Esada  Sadik i Nirka  2500 SEK
Hadžić Esada Suvad i Fikra 2500 SEK
Pervanić  Muharem i Mejra  200 KM
Hrustic  Edhema Sebina  100€  Norveška
Hadžić Ahme Dževida  500 NOK
Hadžić Bilke Amira 100 KM

Adnan Kenjar skoro pa godinu dana sakuplja pare za transplataciju bubrega. Cijelo vrijeme je u kontaktu sa organizacijom "Otvorena mreža" iz Sarajeva, a na čijem čelu je poznati humanista Dr. Almir Čehajić Batko. Adnan je prikupio sve nalaze koji su potrebni za transplataciju, uplatio novac koji je trebalo i sad čeka poziv da ide u Francusku na transplataciju. Rukovodioci iz "Otvorena mreže" su mu rekli da će ići u vremenu od 15.06 do 01.07. i da će ga zvati 2 ili 3 dana prije kako bi imao vremena da se pripremi. Danas je 30.06., Suvada mi priča da je juče kontaktirala Sarajevo i oni čvrsto obećavaju da će, Adnan i ona, ovaj koji dan putovati u Francusku. Ado je strpljiv i ne odvaja se od telefona. Da podsjetim, Adnanov  donor je njegova supruga Suvada. Nadamo se da će raja iz Otvorene mreže održati riječ.

Moja posjeta džematima i klanjanje teravih namaza ove hefte je bilo u džematu Kozaruša. Ovdje je novi imam Emil Velić. Prijatno sam se iznenedio kad sam vidio koliko je raje došlo da klanja Teravih namaz. Poslije Teravih namaza više od pola raje je ostalo da klanja noćni namaz, a u međuvremenu su se počastili kahvom, hurmicama, sokovima... Dalje neću komentarisati fotografija kaže sve.

Moje zujanje za ovaj četvrtak je u čaršiji, ulica Kemala Ključanina i Ahmeta Melkića. Prvo zaustavljanje je kod Hatke Džihić. Prednji dio kuće sav u cvijeću. Hatka mi priča o svom cvijetnjaku, tri puta je pobjeđivala na opštinskom takmičenju za najljepši balkon.

Od 2005. godine, kada je njen muž Naim poginuo, ne prijavljuje se više za takmičenje. Izgubila sam volju za prijavljivanje, kaže Hatka. Puno vremena provodi u svom vrtu. Ponekad ustaje ujutro u 4 sata da zalijeva cvijeće.

Na kratko se svraćam kod Džemile Džihić i njene kćerke Armine.

U nastavku je kuća od Mujkanović Sevlije. Priča mi Sevlija o svojoj djeci, dvije kćerke i sin žive negdje vani, a onda preko lica nadvija se neka sjena i oči postaju suzne. Promuklim glasom mi priča da su njena dva sina ubijena u prošlom ratu, zatim otac i brat. 

Ova zelena kuća ne znam čija je ali znam da je prije rata ovdje, Bahrija Ičić - Ćani držao videoteku. Kod njega sam često svraćao da iznajmim neki film, a usput i da se ispričamo i podsjetimo zajedničkih monterskih doživljaja. Naravno obijca smo bili rockeri, kao i ljubitelji fotografije pa smo i tu imali šta da pričamo.

Amir Džihić i njegov sin.

Ko se još sjeća restorana "Crvene ruže" i Sebihe Turkanović. Sebihu sam našao kod kuće gdje je nekad bio restoran, a sad je kuća za stanovanje. Prisjeća se Sebiha početka rada i mnogih anegdota iz tog vremena. Zatim dođemo do onog nesretnog vremena i postajemo zlovoljni, neraspoloženi. Onda svaki pokušaj vraćanja u ona stara vremena bude neuspješan.

Preko puta Sebihine kuće je pijaca, prije rata stočna pijaca, a danas obična ili što bi naši stari rekli ženska pijaca. Obično poslije uspješne trgovine svraćalo se u restoran na piće.

Četvrtak, predprazničko raspoloženje. U utorak je Bajram i danas se obavljala kupovina za Bajramski ručak. Primjetili smo puno, uniformisane i one u civilu, policije na ulici. Svi smo se zagledali šta ovo znači, a poslije smo vidjeli u kratkim razmacima auta već dobro poznata crna velika sa onim plavim rotacijama. Nije mi jasno zašto tolika obezbjeđenja, zašto tolika trka kroz Kozarac. I onako ništa ne rade. Zar nisu mogli malo usporiti da vide Kozarac, a mogli su bez onolikog obezbjeđenje. Me nebi ih niko ni primjetio da su ugasili one rotacije. Čemu tolika žurba kad će i onako na Mrakovici više mlatiti praznu slamu nego nešto ozbiljno raditi. Ne znam ko je sjedio u tim autima, a nije ni bitno.

Danas smo najčešće razgovarali o predstojećim praznicima i iftarima u zadnjih 7 dana. Po neko spomene jučerašnju skupštinu Grada Prijedora i odbijanje zahtjeva roditelja za gradnju memorijala ubijenoj djeci 1992-1995. Ništa čudno, sve normalno kako smo i navikli od skupštine Grada Prijedora. Jedni kažu da bi se začudili, znajući ko sjedi u skupštini,  da je to sve prošlo. Jedni se pitaju za jučerašnje glasanje, koja je razlika između suzdržan i protiv. Takođe odbijanje logoraša za spomen sobu u društvenom domu Trnopolje, takođe isto.

Slijede fotografije koje sam danas pravio.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: Nemam idola. Ono čemu se divim su rad, upornost i sposobnost.

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.