Izdvajamo

U nastavku suđenja za zločine počinjene na području Prijedora, svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine je rekao da je čuo kako su njegove roditelje 6. juna 1992. godine ispred kuće ubili Rade Vlasenko, Mitar Vlasenko, Drago Končar i Mičika Krupljanin.

Semir Alukić je kazao da je u proljeće 1992. godine dobio poziv za mobilizaciju te da je angažovan u Teritorijalnu odbranu (TO) Prijedor. Naveo je da je napad na Kozarac započeo 24. maja 1992. godine. Kako je izjavio, Kozarac je bio opkoljen srpskim selima, iz kojih se tih dana granatiralo.

Alukić je rekao da je tog dana sa straže otišao u podrum bratove kuće, u kojem su se krili ostali članovi porodice, u naselju Barakovac. Dan poslije, 25. maja, kako je kazao, vidio je da kuće u Kozaruši gore te je Bošnjacima rečeno da se moraju povući u šumu, jer “poklaše i popališe”. Osim njegovih roditelja, svi su pobjegli u šumu.

Prema svjedoku, vojska je počela ulaziti u Kozarac 26. maja, kada se narod iz šume odlučuje predati. On, s bratom Hamdijom te Murisom Muratćehajićem i Muhamedom Kosuranom, ostaje u šumi. Nakon dva dana, kako je kazao Alukić, odlučili su posjetiti roditelje, i kod njih su se krili nekoliko dana.



“Izlazimo nas četvorica, odlučili smo da ponovo idemo u šumu i da se krijemo. Krijemo se po rubnim dijelovima šume. Nakon nekoliko dana, vidjeli smo da gori bratova kuća… To je bila noć 6. juna. Kada smo došli do kuće Mede Zulića, neko nas je pozvao iza leđa i rekao: ‘Bježite ovamo.’ To govori Zulić i Lipšo. Rekao mi je: ‘Nemojte ići tamo, roditelji su ubijeni. Ubili su ih Rade i Mitar Vlasenko, Drago Končar i Mičika Krupljanin’”, prisjetio se svjedok.

Dodao je da su tijela roditelja bila zapaljena te da je od oca našao glavu, lijevu ruku i stopalo, a od majke gornji dio tijela. Nakon što je sahranio roditelje, ponovo su se sakrili u obližnji šumarak.


Svjedok je ispričao da je dan poslije iz šumarka vidio kada su naoružani Rade Vlasenko, Končar, Krupljanin i dvije nepoznate osobe ušle u vikendicu Juse Memića. Opisao je da je Krupljanin s dvije osobe ušao na sprat kuće i izveli su Rajifu Memić i njenu majku Radifu.

“Silazi Radifa niz stepenice i kad je sišla, Mičika sa dvojicom pucaju u nju. Rajifa je još na stepenicama, silazi i svi je dočekuju kod njene majke. Preko nje prelazi, guraju je… Tu je vriska. Plakala je i rafal je zapucao i ona je pala. Vlasenko i Končar i jedna nepoznata osoba su pucali”, ispričao je on.



Kazao je da je desetak dana nakon ubistva dviju žena, iz šumarka čuo traktor kako dolazi i zaustavlja se kod kuće Mustafe Bešića. Tada je čuo vrisku, galamu, psovke i pucnjavu. Nakon toga, traktor je krenuo prema njima i tada je svjedok vidio da je bila ista grupa – Vlasenko, Končar i Mičika.

“Mi ostajemo skriveni tu, kad su sišli s puta, ne vidimo ih, ali čujemo pucanj i galamu… Dva do tri puta se puca i opet se galama čuje ispred kuće Hebila Mandžukića. Kada je pala noć, otišli smo do kuće Mešića, našli smo Hasana i Himu Ahmetćehajić i Velić Himzu. Ležali su u krvi. Prema Hebilovoj kući krenuli, našli smo Safeta Muratćehajića. Hebil je ležao ispred kuće, zapaljen”, izjavio je svjedok.

On je kazao da je iste noći sahranjivao tijela mrtvih osoba, te su ona ekshumirana 2008. godine.

Rade Vlasenko, Drago Končar i Milan Krupljanin su optuženi da su od kraja maja do polovine augusta 1992. godine, kao pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovali u progonu civilnog nesrpskog stanovništva na području Kozarca i okolnih mjesta u opštini Prijedor. Vlasenko, Končar i Krupljanin optuženi su za ubistva osam osoba na području Kozarca i Prijedora, među kojima su i žrtve starije životne dobi.

Optuženi Vlasenko se tereti i da je iz logora Trnopolje odveo trojicu civila bošnjačke nacionalnosti, od kojih je jedan ubijen.

Odbrane će nastaviti unakrsno ispitivanje ovog svjedoka 10. marta.

BIRN


Ko je na portalu: 271 gostiju i nema prijavljenih članova

Spomenik.jpg

Emil Velić podsjeća da je upravo u Kozarcu obnovljena i svečano otvorena prva džamija u RS-u, zbog čega je dobila naziv "Prva džamija nade", jer su je prije 17 godina otvorili predstavnici Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine i tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. "I ovdje je zanimljivost da je sve urađeno sredstvima građana, a jedna od najstarijih mještanki, Fatima Hadžić, dala je svoju životnu ušteđevinu, čime je zapravo i počela obnova ove 'prve džamije', sada već davne 1999. godine", prisjeća se Sakib Džaferović.