Izdvajamo

Prvo da se zahvalim svima koji su prisustvovali promociji moje knjige i da se još jednom
izvinem što nisu imali mogućnost da nešto kažu. Nažalost, neki od nas su malo odužili ili
skrenuli sa teme, ali dobro, to je već prošlo. Bilo mi je veoma drago vidjeti mnoge
prisutne. Hvala još jednom.

Dan nakon promocije, 5 augusta, ujutro hodam po čaršiji i vidim kako Mersa, starija
Kozarčanka sa kućom u centru čaršijske ulice, čisti ulicu ispred svoje kuće od nečijeg
povraćanja. To je zatekla to jutro – to je česta pojava tokom ljeta, kada Kozarčani iz
dijaspore dođu na odmor.

Sjela sam s njom ispred njene kuće da malo popričamo. Kod Merse sam boravila jedno
vrijeme tokom moga istraživanja i neka njena iskustva i razmišljanja su opisana u mojoj
knjizi. Priča Mersa o dvjema stvarima koje analiziram u knjizi, a tiču se pomirenja i našeg
iskustva nedavnog rata i kako se mi ophodimo prema tome, tj. naše reakcije i naši procesi
suočavanja sa time.

Ona mi je u malo riječi rekla suštinu stvari. To me, naravno, nije iznenadilo jer moj
dugogodišnji rad me je naučio da jedinu svarnost i iskonsko iskustvo možete naučiti od
ljudi koji imaju dosta iskustva i ne bave se “suočavanjem sa prošlošću” nego su se
suočili. Znači, postoji velika razlika između bavljenja i suočavanja sa prošlošću. Mene su
uvijek zanimali oni koji su se suočavali i prevazilazili različita traumatična iskustva. I šta mi
možemo naučiti iz toga da bi napravili neki odskok od tradicije koju smo naslijedili od
holokausta a koja se aplicira na različite poratne kontekste bez iole razmisljanja da li se
ona može ili ne uvijek primjenjivati.

Nego, kaže Mersa meni: “Ah, pomirenje. Ja sam se pomirila, vratila sam se jedna od prvih
u Kozarac. Neki dan ova gospođa, srpkinja iz Prijedora, što prodaje voće i povrće ovdje
ispred moje kuće, me zaustavi i pita me jel’ vi sami živite, ne vidim da vam iko dolazi u
kuću? Ja joj rekoh. Da, sama živim, jedini sin mi je ubijen, četnici ga ubili a muž umro od
posljedica svega preživljenog. A ona će meni: Ja se Vama divim, živite među nama,
poslije svega i to još pričate sa mnom. Ja njoj kažem: Za mene su ljudi svi isti,
individualci. E, sad da ja znam da ste Vi ili Vaš muž počinili zločin, ne bih ja sa vama
pričala.”

Poenta ove priče je da pomirenje, suživot ili rekonstrukcija društvenog života, kako god to
zvali, je jedino moguća ako se ljudi vrate svojim kućama nakon rata u kojem je bio cilj da
se nesrpsko stanovnistvo istrijebi iz jednog dijela Bosne i napravi Velika Srbija. Kako god,
taj proces individualnog i društvenog ozdravljenja počinje upravo ovako, od ovakvih
organskih interakcija ka dalje. A ne u nevladinim organizacijama gdje su ljudi plaćeni da
dovedu nekoliko “žrtava” i onih koji pripadaju “počionicima” da se mire. To ja zovem
ritualna pomirenja, koja su dominantna praksa u mnogim poratnim zajednicama. Da ne
govorim o novijoj vrsti aktivista ljudskih prava, poput “facebook aktivizma”, koji traži
instantnu satisfakciju verbalnog moralisanja. Aktivizma koji je totalno distanciran od
stvarnih i mukotrpnih procesa gradnje poratnih zajednica.

Šta se, u tom kontekstu, desi, ne samo u Bosni nego u mnogim drugim poratnim
zemljama? Ljudi ponekad igraju uloge koje su im date, bilo to od lokalnih ili stranih
organizacija koje su ih doveli u radionice i konferencije. O tome kako se ti ljudi osjećaju,
da li su iskorišteni, kako se nakon 20 godina njihovih priča u javnom životu ništa ne
mjenja (a vjerujem da oni pričaju misleći da će se nešto promijeniti), mi znamo veoma
malo. Dapače, neki, kao u jednom od govora u bivšem logoru Omarska, koji sam slušala
ove godine, insistiraju da silovane žene trebaju javno da pričaju o svome iskustvu. Te
priče o ratnom iskustvu, veoma emotivne, ispričane u javnom prostoru, mi još nismo ni
počeli da izučavamo kakve su njihove posljedice na one koji ih pričaju i na njihove
porodice. Posebno ako uzmemo u obzir da žrtve rata nisu dobile nikakvu financijsku ili
bilo kakvu drugu reparaciju. Izuzev ljetnjih različitih perfomansa pomirenja, medijske
potrebe za sezancionalnim pričama ratnog ili logorskog iskustva, te maglu koja se prodaje
da će se, zahvaljujući tim pričama, neko suočiti na “drugoj strani” te će se pravda i
sjećanje na zrtve rata tako zadovoljiti.

Uz to, imamo jedan dio dijasporske zajednice, ljudi koji se možda još nisu suočili sa onim
što im se desilo i sa realnošću Republike Srpske da bi razumjeli kompleksnost života i
neophodnog kompromisa onih koji su se vratili; često njihove javne emotivne reakcije
prema svemu onome što se zove Republika Srpska, ma kako bile u pravu, više su
destruktivne zajednici iz koje dolaze nego onima u lokalnoj vlasti. U tu grupu mogu ubrojiti
i strance koji su također prošli neku vrstu sekundarne lične traume a nisu se njome
pozabavili. Bilo to kroz medijski rad, poput Florence Hartman ili kao Ed Vulijami koji je
imao tu nesreću da uđe u logor dok je još bio aktivan.

Tako Mersa meni priča, kako njeni mladi rođaci “dođu, puni frustracija i srdžbe prema
Srbima, te pričaju na sav glas priče o tome kako će ih oni srediti”. U biti, “samo svoje
emocije izbace, odu i ostave nas ovdje da s time izlazimo nakraj”. Do iduće godine.
Znamo da su, sa psihološkog i antropološkog gledanja, takve reakcije većinom indikacija
da se ti ljudi nisu još suočili sa svojim ličnim iskustvima. Ti ljudi često percipiraju svijet,
ovaj sada koji se ipak miče, evoluira, kao da je stao u tom vremenu gdje se desio taj veliki
događaj, odnosno, trauma. Dok, recimo, za one koji su se vratili, vrijeme prolazi na sasvim
drugi način. Slušajući Mersu, ponovo se potvrdila moja opservacija, da sam proces
povratka je suočavanje sa svojim vlastitim ratnim isustvom, te vrijeme prolazi i osjećanja
su prilagođena u skladu sa kontuiniranim životnim iskustvima.

Posljednja opservacija koju bih željela podijeliti sa vama, tiče se novih aktivnosti mladih
ljudi, bez obzira na etničku pripadnost. Poput ljudi iz KVART-a u Prijedoru i drugih koji se
njima pridruže tokom ljeta. Posebice njihovog spavanja i javne diskusije na mjestu bivšeg
logora Trnopolje, manifestacije koja se dešava posljednjih godina svakog petog augusta.
Moram reći da taj novi vid u neku ruku jeste alternativan i treba podržati ovakve susrete.
Međutim, on je također dio te industrije tranzicijske pravde i NVO projekata kojima se,
naravno, jednom malom broju ljudi omogući posao na nekoliko godina. Sada kada je
unosno aktivno financirati etničko miješane projekte. Naravno, nisu svi tu zbog plate ili
financiranja. I to nemam prava niti želim osuđivati, jer na kraju krajeva, u Bosni nema
posla niti se zemlja razvija ekonomski ili edukativno. I zbog toga donekle i postoji tako
mnogo NVO organizacija koji se bave “suočavanjem sa prošlošću”. Da li su i koliko su
njihovi načini i metodi korisni, to je druga priča.

Ono što je meni bilo zanimljivo čuti jeste ideja da su te organizacije “otpor” ovom
političkom, etno-nacionalnom korumpiranom sistemu u zemlji. I to bi bilo donekle u redu,
da se taj otpor zasniva na tome da pojedinci iz tog novog alternativnog etno-miješanog
sektora žele naučiti iz iskustava povratnika, onih koji su bili žrtve. Naučiti kako doprinijeti
boljem životu, uzajamnom razumijevanju ili pitanjima o uzročno-posljedičnim faktorima
samog rata. Problem mladih je upravo u tome što nemaju dovoljno znanja o prošlosti, o
ratu koji se ovdje desio. Njima treba objašnjavati suštinsku razliku između uzroka, motiva
za činjenje zločina i posljedice. Da je iza agresije stajala ideja Velike Srbije i Velike
Hrvatske u pokušaju da se razbije multietnička struktura bosanskog društva.

Nažalost, trend je nešto drugo. A čini mi se da je to izjednačavanje strana, kako su sve
žrtve iste, te “kako bi mi isto to učinili da nam se pružila prilika”, kako reće jedan od
aktivista. I kako su, eto, oni “cool” jer razumiju sve strane. Kako su oni iznad svega toga
jer se druže, jer kroz druženje nađu kadtkad momka ili curu a i neki budu plaćeni dok se
osobno suočavaju sa onim što su njihovi roditelji, komšije ili zajednice uradile svojim
komšijama, prijateljima i rodbini Bošnjacima i Hrvatima, deklarisanim ili ne, to tada nije
bilo bitno. Ime je određivalo život ili smrt u ratu tj. etničkom čišćenju neželjenih.
Ovaj novi narativ sada je itekako uzeo maha i dok postoje fondovi biće aktuelan. Po mom
mišljenju, tragično je to što sad neki individualci koji dolaze iz srpskog naroda, većinom
onih iz NVO i umjetničkih projekata koji se bave “suočavanjem sa prošlošću” i “kulturom
sjećanja”, pričaju kako se oni suočavaju sa time. Kao primjer, recimo, govor kolegice iz
Četiri Lica Omarske, o njenoj spoznaji da joj je, kao djetetu iz Marićke, trebalo vremena da
shvati da logor Omarska nije bio za Srbe nego za druge narode Bosne. Dakako, lijepo je
čuti da je spoznala identitet ljudi koji su bili u tom logoru, i zbog toga bili ubijani ili mučeni.
Međutim, ona i slični njoj trebaju pitati svoje roditelje i zajednicu o njihovoj ulozi u tom
zločinu i tražiti načina da se na neki način ublaze posljedice tog zločina. Trebali bi,
naprimjer, oni insistirati da se Omarska obilježi a ne, kao što je to postala norma, kroz
razne projekte skupljati i publicirati u svakojakim knjigama iskustva ljudi koji su to
preživjeli. To je postala svrha sama za sebe, a ne otpor kako oni te svoje aktivnosti
interpretiraju.

Lično, otpor su ustvari povratnici u svojim mjestima, nebitno iz kog naroda poticali. Oni
koji su se vratili i žive kao manjina među ili pored svojih bivših prijatelja, komšija i s time
su otvorili mogućnost da se ovi drugi suoče sa svojim vlastitim ili zločinima koji su počinili
oni koji dolaze iz njihovog naroda. I to u ovom vremenu kad je taj zločin jos uvijek negiran.
Mersin primjer, kao i primjeri mnogih drugih, hrabrih ljudi, dobar su indikator kako bi se
proces “suočavanja sa prošlošću” trebao primjenjivati.

Sebina Sivac


Ko je na portalu: 214 gostiju i nema prijavljenih članova

Otvor Mutnicke 02 (26.01.2010.).jpg

Evo vam ova misao Meše Selimovića za buđenje i razmišljanje.

"Život je izbor a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora a pravi kako hoće. Život na koji se bez otpora pristaje to je bjedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek posta...je slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem."