Izdvajamo

Piše: Anto Tomić

Omarska, juli 92' 

  Zatočenici sa piste imaju novu "adresu".Smještaju nas u dempersku radionicu u hangaru. U borbi za što bolje mjesto u novom "domu", moja grupa i ja gubimo bitku. Među poslijednjima smo i jedina, još slobodna mjesta su u sredini hale, uz samu žicu. Mirimo se sa sudbinom ( a šta nam drugo i preostaje). Logoraška terminologija daje ime našem novom prebivalištu : ŽICA.                                                                                             

Nas osmorica prijatelja iz Ljubije se smještamo, sa svom svojom imovinom, na šatorsko krilo koje je Braco  "pozajmio" od Žige u Keratermu. (S tim krilom će Braco otići i na Manjaču).  Tijesno nam je, ali svakim danom je bolje- sve smo manji, tanji i mršaviji. Bracu procjenjujemo na ispod 50 kg, kosti presvučene kožom. Najviše nam mjesta zauzima Suljo , koji je prije dolaska u logor imao 140 kg, ali je već i on spao na ispod 100.                         

Dani prolaze. Torture, šikaniranja, batinanja, odlasci na "ručak", batine od posjetilaca, batine od domaćih stražara, prozivke, odlasci zatočenika bez povratka. Dani straha i neizvjesnosti. Gladovanje. Dan za danom.     Večernji su sati, ukoliko nas puste na miru, najpodnošljiviji. Ležimo, tiho pričamo, padne i po koji vic. A najljepše od svega, kratko pred spavanje, bile su Bahrijine  gastronomske uspavanke. Bahrija nam je kuvao, mijesio, pohovao, pekao, roštiljao najljepše bosanske specijalitete. Pričao je, pričao a mi smo ga slušali, gledali velikim, gladnim očima, mljackali na prazno, a prazni stomaci su krčali. I zadovoljni zaspivali. 

                                                                                                 

Najviše smo strijepili i strahovali od prozivki. Bez najave, iznenada bi se u hangaru pojavio (najčešće) Kvočka-zamjenik komandanta logora, i to nikad nije donosilo ništa dobro. Izvadio bi spisak prozivao i odvodio. Prozvani bi se rijetko kad vratili. Ukoliko bi se vratili, to nisu bili oni isti. Isprebijani, polumrtvi.   Jednog dana se Kvočka ponovo pojavi u hangaru. Muk, strah, isčekivanje, nada: "Neće mene."  Kvočka staje na dva koraka od mene, vadi ceduljicu iz džepa i prodera se: " Anto Tomić !" Zamirem. Ne progovaram, šutim. Koristim svoje pravo na logoraško pravilo broj 1- nikad se ne javljaj dobrovoljno. Kvočka ponavlja moje ime. Sve oči se mahinalno, nenamjerno okreću prema meni. Kvočka me pita: "Zašto se ne javiš ?"  "Spavao sam, nisam čuo." mrmljam. Gleda me desetak sekundi bez riječi, proučava, a onda me pita :" Od kud poznaješ Milana Ćurguza (rezervni policajac iz Ljubije) ?" Zbunjeno mu odgovaram:" To mi je komšija, prijatelj i radni kolega mog oca." Kvočka izlazi iz radione i nakon par sekundi se vraća unutra sa putnom torbom u ruci.                                                                                                                                         

Prepoznajem, moja putna torba i na njoj uvezana deka. Kvočka mi predaje torbu uz riječi :" Poslao ti otac po Ćurguzu." i odlazi. Ne mogu vjerovati, prvo prozivanje bez poslijedica. I prvi i jedini poklon "izvana" za bilo koga od nas za cijelo vrijeme boravka u Omarskoj. Još uvijek drhtavih nogu i lupajućeg srca otvaram torbu. Bogatstvo. Deka. Na vrhu torbe kutija cigareta. Uzbuđeni smo. Nas petorica pušača palimo jednu cigaretu. Ima se, bogati smo. Gledamo dalje. Kruh, kolač- još vruć, kutija cedevite, kutija soli, jabuke, komad slanine. Na dnu torbe par komada odjeće i čarape. Bijele. I flaša voćnog sirupa i termos boca. Najbogatiji smo ljudi u cijelom logoru. Ostali nas sa zavišću gledaju. Bahrija preuzima dužnost raspodjele hrane. Siječe i dijeli nam jednu jabuku. Na komadu slanine crta šahovsko polje. Dnevni obroci. Pijemo sok. Kako divan dan. Liježemo. Vrijeme za spavanje. Zadovoljno tonem u san sa torbom pod glavom.                                                                                                                                                             

U toku noći me budi bol. Neko me drži za kosu. Izvlači torbu ispod glave, vadi stvari. Uzima sok, kolač, kruh, cedevitu, sol i odlazi. Svi oko mene su budni. Zaprepašteno sa suzama u očima gledaju. Braco kroz stisnute zube psuje ;" Bokseru, sjeme ti se u grobu zatrlo ." Naš noćni posjetilac bio je logoraš iz Kozarca, doušnik koji je iz samo njemu poznatih razloga, surađivao sa stražarima, špiunirao, odavao druge logoraše, tukao ih. Znali smo samo njegov nadimak - Bokser.  Sutradan se, prolazeći pored nas, podrugljivo smješkao. Znao je da znamo. Plakao bih od nemoći i bjesa i tuge, da je suza bilo. Usahnule. A naši snovi o par dana boljeg zarobljeničkog života su se ugasili.    I naši logoraški dani su tekli dalje: torture, šikaniranja, batinanja, glad, neizvjesnost, strah i ....prozivke.  Još nismo stigli do Danteovog devetog kruga......


Ko je na portalu: 212 gostiju i nema prijavljenih članova

Priroda u Kozarcu 002.jpg

Prof.dr. Lavić: RS jeste nastala na genocidu, sigurno nije nastala seobom “ptica selica”.