Izdvajamo

Već dugi niz godina kruže priče po Krajini kako je velik problem opremiti jednu dženazu iako redovno plaćamo hodžaluk.

Svjesni smo da su najveći problem finansije jer samo kopanje i parcela za mezarluk košta otprilike između 800-1000 KM, pogotovo ako uzmemo u obzir da je prosječna plata na našem kantonu nekih 400-500 KM.

Međutim, to nije jedini problem. Pored toga što moramo pripremiti hranu i piće za porodicu i prijatelje, u Krajni je NAVIKA/OBAVEZA davanje koverte hodžama. U početku je to možda bila navika imućnijih krajišnika, ali s vremenom je postala obaveza jer je više nego očito da na pojedinim dženazama, gdje je familija imućna, dođe pet i više hodža, dok na nekim dženazama gdje familija nije baš u dobrom financijskom stanju, dođe jedan hodža.

Javna je tajna da je sve više ovih vjerskih službenika počelo zloupotrebljavati svoju poziciju, pa ponekad kad neko iz familije nema ili zaboravi dati kovertu sa novcem, hodža ih pozove nasamo i napomene.

Baš zbog ovakvih problema, kako u Krajini tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini, Reisu-l-ulema Husein Kavazović je poslao dokument pod nazivom “ETIČKI KODEKS – za zaposlenike u organima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini” koji moraju potpisati svi zaposlenici u organima Islamske zajednice. (stranica broj 8.)

U ovom ETIČKOM KODEKSU se jasno vidi (član 8. – Postupanje sa poklonom) da je zabranjeno uzimanje “koverti”.

Redakcija portala KRAJINA.BA pozdravlja ovaj potez uvaženog Reisu-l-uleme Kavazovića i iskreno se nada da će se ovaj kodeks poštovati u Krajini.

Da napomenemo još i to da u Krajini ima još uvijek hodža koji nikad nisu uzimali koverte, ali ih je očito jako malo pa je zbog toga ovaj Kodeks došao u pravo vrijeme.

Ekskluzivno vam donosimo orginalni dokument ETIČKOG KODEKSA koji pored ove zabrane uzimanja koverti govori i o drugim stvarima tj. načinu pristupa i ponašanju vjerskih službenika.

 Krajina.ba)


Ko je na portalu: 208 gostiju i nema prijavljenih članova

lovac.jpg

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.