Izdvajamo

Pise: Satko Mujagic

Tesko jutro. I hladno.

Jos uvijek je mracno ujutru kad ustajem. Ne da se zima, kao da zna da mi ovakva ne treba. Da mi se neka druga ukazuje.

Htio sam na posao ranije nego inace, bar pola sata, ali ne htjede tijelo. Pa sam poveo i malu u skolu, na putu za stanicu. Cakulali smo onih prekratkih pet minuta do skole.

'Tata, ponesi ti ovu tasnu, teska je.'

Uzimam bez pogovora.

Ni ne salim se vise, kao prije, da ce je jednom sama morati nositi. Pa onda uozbiljim da se svi jednom moramo brinuti sami o sebi. Ne konta jos sta to znaci. Nisam ni ja onda. Samo bi me zahvalno pogledala.

A one male, djavolje, zrele okice kao da kazu: "znam da si u pravu, al' jos sam mala ;)"

Ponekad mi se ucini da je u njoj stara dusa.

Na travnjaku prije skole zacakli se inje. Cini mi se prvo jutro ove zime.

"Vidi, tata, led!"

"Nije, sine, led, inje. To se zove inje."

"Sta je to inje?"

"Nesto slicno ledu, ali nije led. Zamrzla voda na travi."

"Ja mislim da ce sutra tamo da padne snijeg."

"Zasto to mislis?"

"Pa zato sto je sad vec sve bijelo!":)"

Djecija logika...

"Ne vjerujem, Mila.

Snijeg pada svuda, ne samo po travi. I kad pada, puno je hladnije. Ovo je samo inje jer je jutro."

Kod skole, uzela je tasnu, ljubnula mi obraz, pa odtrcala u kratki red pored vrata. Naslonila se nonsalantno i gledala kako u dugom kaputu stojim na sred malog skolskog 'trga'. Kao da nije vidjela djecu oko mene koju inace prati pogledom, trazeci drugarice.

Kao da je bas jutros nije zanimao niko drugi.

A onda, taman kad sam po drugi put pogledao na sat i vidio da voz stize za 4 minuta, potrcala je nazad smijuci se. Cucnuh i brzo rasirih ruke.

Uletjela je kao da se posljednji put vidimo. Skoro smo se izvrnuli na asfaltu...

"Sta je, lopove?"

"Nista, tata. Jos jedna pusa, pa onda mozes ici!"

Male, hladne usne na lijevom obrazu jos osjecam, a i ruke oko vrata

Ćutanje je teže od laži, jer čak i najveća laž podrazumijeva ma i najmanju mjeru istine, a ćutanje čak i nju ignoriše.

Borislav Pekić