Izdvajamo

Pise, Semira Jakupovic

 

Nakon nekoliko godina provedenih u izbjeglistvu, polakoh se poceh privikavati na zivot na ovoj ostrvskoj zemlji u koju sam dosla, trazeci luku spasa. Iza mene je vec bila godina i po izbjeglickog zivota i rad u ratnoj skoli u Tranzitnom centru u Karlovcu. Tada je jos bio ziv moj rahmetli direktor Hilmija Avdagic, na ciju je inicijativu i  formirana neka vrsta improvizovane skole. Ne zna se koliko cemo cekati  na transfer za trece zemlje, a veliki broj djece nije bio ukljucen ni u kakve skolske aktivnosti. Rahmetli Hilmo je ubrzo otisao u Francusku, a rahmetli Kadira Besic i ja smo nastavile sa radom sve do prebacivanja nasih izbjeglica iz Karlovca u Izbjeglicki centar Gasinci. To je trajalo oko devet mjeseci, a rahmetli Kadira je dosla u Englesku.  U novembru 93. u Englesku sam dosla i ja, ali u drugo mjesto , tako da se nismo uspjele vidjeti.


I kako vec jednom rekoh, covjek se uvijek vraca na ono mjesto koje je jednom ostavio. Mozda ne uvijek u geografskom smislu, ali u emotivnom svakako da. Jedino ako zeli da zaboravi bolne uspomene, onda pokusava da na sve nacine nadje izgovore i izbjegne dolazak. A u meni je ljubav prema nastavnickom pozivu postojala i igrom slucaja, opet sam pocela raditi u dopunskoj skoli u Engleskoj. Kao sto rekoh, geografsko tlo je drugo, ali moje kolege i ja pokusavamo prenijeti dio nase Bosne i Hercegovine nasoj djeci koja ne mogu pohadjati skolu svaki dan, ali mogu subotom. Time sam lijecila i svoju vlastitu nostalgiju za rodnim krajem, za roditeljima, bracom, sestrom i prijateljima koji se rasuse po svijetu. Cesto sam razmisljala o Kozarcu i bez obzira sto nisam zeljela da gubim nadu, vrijeme je ponekad cinilo svoje, ne zbog mene same, nego i zbog administrativnih komplikacija i rjesavanja izbjeglickog statusa i drzavljanstva. Bila sam u kontaktu s roditeljima i bratom koji su se nakon izbjeglistva u Zenici vratili u Lusci Palanku. Kozarcani se nisu predavali i zeljeli su povratak na svoje i vec su nekoliko puta kolektivno posjecivali mjesto sa kojeg su devedest i druge surovo otjerani.

Devedeset i osma... Konacno se i meni osmjehnu sreca. Prvi put sam dosla u Bosnu i Hercegovinu nakon sest godina. Stanje je jos uvijek bilo pomalo nesigurno i podsjecalo na neradu ratnu proslost.
Pozeljela sam posjetiti Kozarac nakon toliko dugo vremena, mada se niko od njegovih stanovnika jos nije bio vratio, ali se vec pomalo pocelo s gradnjom povratnickih kuca. Ovoga puta niko nas nije tjerao, isli smo da posjetimo svoja kucista. Pomijesana osjecanja, s obzirom na okolnosti. Kozarac je i dalje izgledao pomalo sablasno, cinilo mi se da je vrijeme stalo onoga trenutka kada su prve granate zasule moj rodni zavicaj  ispod Kozare.  Zemljiste je izgledalo tako skuceno, uzasno mirno, tek ponegdje se mogao sresti po neki novi stanovnik Kozarca. Iako je bio mjesec august, vrijeme kada je ljeto u svojoj najjacoj moci, sve je izgledalo tako tuzno i u meni izazivalo osjecaj beznadja. U daljini   se nadzirao dzinovski Kozaracki kamen, koji je zahvaljuci majci prirodi ostao neporusen ,netaknut.


Iako je proslo vec sest godina, posljedice ratne katastrofe, jos uvijek su bile tu. Srusene kuce, zarasla trava, podivljale zivice, neociscene rusevine, presusili bunari i zahrdzali santraci i jezivi krici ptica.
Ubrzo se nadjosmo i u carsiji koja se nekada mogla pohvaliti svojim cuvenim korzom i prekrasnim drvoredom divljih kestenova. Sada je glavna ulica licila na zapusteni seoski put, na kojem se mogao sresti tek ponek iprolaznik. U tom bespucu bacih pogled na nasu skolu, koja je stajala na raskrscu i podsjecala na ono staro prijeratno vrijeme. Izgledala je kao oronula starica, sa neokrecenim zidovima, rupama od granata, prljavim prozorima, bez djecijih glasova, bez zivota. Ucinilo mi se da izgleda manja nego prije, da je kao covjek od silnih briga, dobila jos vise bora.
Sada je imala nove stanovnike, izbjeglice iz Hrvatske ili vec ne znam odkud. Cudno, pomislih. Kako se neko nemilosrdno poigrava s ljudima, u ime svojih politickih ciljeva. Zasto smo mi protjerani sa svojih kucista i zasto su ovi ljudi sada ovdje.?Zar ne bi bilo najljepse da je svako ostao na svome, vrijedi li izasta na svijetu  ubijati ljude, rasuti ih po svijetu i nositi to na dusi. Iza skolskih prozora moglo se vidjeti provirivanje glava, koje su bile radoznale, ali su na neki nacin zeljele da ostanu neprimjecene. Oni malo hrabriji sjedili su na skolskim stepenicama, ocigledno zeljni zivota izvan cetiri zida. U njihovim pogledima nije bilo dobrodoslice. Srce mi se steglo od tuge dok su navirale uspomene na skolske dane. Moji roditelji i brat bili su puni nade u povratak i pomislila sam da moram biti jaka i zbog njih, jer nada ipak umire zadnja.


Nakon povratka u Englesku, cesto sam razgovarala s porodicom u BIH. Oni su mi govorili o organizovanim posjetama, njihovim naporima da osposobe najoonovnije za zivot u carsiji i okolini. Pocese se ljudi vracati na svoje, mukotrpnim radom graditi ono sto je sruseno. Bile su to teske godine obnove, ali ljudi nisu posustajali. Dobijala sam informacije o upornosti nasih ljudi koji su pravili proteste i demostracije, da vrate skolu njenim prijasnjim stanovnicima. Na kraju krajeva, s velikim brojem povratnika , povecavao se i broj skolske djece koja su jedno vrijeme morala da putuju u osnovne skole u drugim mjestima, dok se njihova skola ne osposobi.
Nedavno sam pregledajuci razlicite stranice na internetu, naisla na jedan clanak objavljen u casopisu “Bosanski dani”, clanak koji govori o impozantnom broju povratnika u razruseni Kozarac, te prici o kozarackoj skoli koja je te 2001. godine imala 270 upisanih ucenika I 12 nastavnika. Uvijek me takvi tekstovi ispune ponosom na ljude s kojima sam odrasla, na kozaracko nebo pod kojim sam rodjena, na nesalomljivost duha ljudi koji se nisu vratili “da umru”, nego da zive…

Pocetak dvadeset i prvog vijeka....Novi milenijum ...
Kozarcani su svojim velikim trudom i pozrtvovanjem vratili sjaj svojoj osnovnoj skoli koja je sacuvala svoj prijeratni oblik. Ponovo odise svjezinom, mladoscu i ljepotom. Obnovljena je i izvan i iznutra, a njenom fizickom izgledu naravno doprinosi i veliki broj ucenickih likovnih i literarnih radova, fotografije s maturskih veceri i ekskurzija. U skolskom holu odrzavaju se skolske priredbe povodom drzavnih i vjerskih praznika, spracaji maturanata itd. . U toku ljeta na skolskom igralistu u skolopu “Dana Kozarca” odrzavaju se smotre folklornih drustava iz cijele BIH, odrzavaju sportski turniri, a medju najpoznatijim je “Amir Kljucanin”.  U skoli se odrzavaju i promocije knjiga. Jednom rijecju, Kozarac opet ima svoj kulturno-zabavni zivot. Iako je u toku ljeta broj njenih stanovnika daleko veci, ima mnogo onih koji su u Kozarcu stalni stanovnici. Kozarac je mjesto sa vjerovatno najvecim brojem povratnika u BIH.
U toku ljeta cesto svratim do kolege po struci, Amera Memica. Amer je nastavni k bosanskog jezika, pa nas na neki nacin vezuje i ljubav prema knjizevnosti. U toku ljeta Amer vrijeme provodi u svojoj prodavnici knjiga i suvenira. Uvijek se toliko kvalitetnih predmeta kod njega moze vidjeti, a i kupiti.
Razmijenimo informacije, svako o skoli u kojoj radi. Raduje me veliki broj djece u nasoj osnovnoj skoli, ne znam tacno koliko, tristo do cetiri stotine ucenima je svakako impozantna brojka. Postoje i skolske novine i mnogobrojne sekcije. Sretnem u toku ljeta i svog nekadasnjeg kolegu po struci Ilijaza Memica. Zavrsili smo akademiju nekako u isto vrijeme , a Ilijaz je prije rata obavljao I funkciju direktora. Jednom sam srela i nastavnicu Aidu, skoro pa smo bile zaboravile jedna za drugu, a bile smo u istoj grupi na Pedagoskoj akademiji. Tu je i Mirzet, moj nekadasnji ucenik, a sada direktor skole u Kozarcu. Raduje me cinjenica da se ovako mlad covjek prihvatio ovog zahtjevnog i izazovnog posla.


Dvije hiljade i jedanaesta .......u toku nedavne posjete  rodnom Kozarcu, ponovo svratih do skole. Dosla su neka nova vremena i neki novi klinci ...Vise nisam djak, samo posjetilac... Dovodim u skolu kcerkicu  svoga brata . Ona veselo cavrlja i dok u velikom holu cekamo da skolsko zvono objavi pocetak nastave, ona mi s ponosom pokazuje svoju uciteljicu Jasnu. S ponosom prica i o svojim prijateljima, ali se sto je prirodno, brine zbog ocjena I preopsirnih zadaca. Prije nego sto se oglasilo skolsko zvono, djeca se hvataju u “mali vozic” i igraju lokomotive, bas onako kao sto smo i mi prije mnogo, mnogo godina radili. I dalje su skolske torbe preteske za mala, slabasna ledja. Bratova kcerka  me hvata za rukav , drzi u ruci svoje papuce i kaze mi da mora promijeniti obucu. Naviru sjecanja, bas tako smo i mi nekada radili. Jedina razlika je u tome sto djeca nose svoju odjecu, nema vise plavih kecelja.Pokazuje mi i spomenik Rade Kondica, zna pricu o komandantu sa Kozare.  Bez obzira na sve zlo koje nas je snaslo, na sve smrti koje smo dozivjelii, na sva porusena ognjsta s kojih smo protjerani, ostala je tolerancija prema drugima, postovanje prema historiji, vjerskim objektima I pripadnicima drugih konfesija.

Vratise se sjecanja na djetinjstvo i na Behzine kifle. Bacih pogled, preko puta skole nema vise Behzine pekare ...Ostaci rusevina stoje kao nemilosrdna uspomena na protekle dane. Pogled odluta i u drugome pravcu , na mjesto gdje je nekada bila fontana, gdje su se mladi zabavljali uz gitaru, sada stoji Spomen – obiljezje kozarackim zrtvama. Kozaracki ljiljani, nasli su ovdje svoju vjecnu kucu, uz zubor vode, mirise cvijeca i svjetla koja sijaju nekim posebnim sjajem. Medju imenima prepoznajem mnoge iz svoje generacije i pomislim kako zivot nije fer. Mnogi nisu uspjeli da vide prve korake svoje djece, da ih povedu u skolu, pohvale ih zbog prve petice ili prekore zbog preuranjene ljubavi. Mnogi od njih nikada nece dozivjeti svadbe svoje djece niti voditi unuke za ruke... Sve sto je ostalo iza njih su uspomene i neizbrisiva bol u srcima njihovih najmilijih. I kamen koji svjedoci o jednom nemilom vremenu i ubijanjima na pravdi Boga. U spomen nezaboravu.


Izidjoh iz spomenika i bacih pogled na slasticarnicu .Sjetih se ponovo skolskih dana i Dzevahirovog sladoleda, kolaca i raznoraznih sekerica koj smo kupovali na skolskim odmorima. Vrijeme ide dalje, a mi starimo. Zivoti se gase, ali se novi radjaju. Dolaze nova vremena i,  neki novi klinci. Vrijeme kompjutera, igrica  I interneta. Sigurna sam da ce I ova djecica naslijediti ljubav prema rodnom kraju, bas onako kako smo I mi naslijedili tu ljubav I odanost od svojih. Sigurna sam da ce voljeti I spominjati svoju osnovnu skolu , kao sto je I ja spominjem. Znam da ce od ovih djevojcica sa kikicama, dugim pletenicama I prekrasnim osmjesima jednoga dana postati uciteljice, doktorice, prodavacice, domacice, majke …, a prije svega ljudi. Znam da ce od ovih djecaka sanjivih pogleda I rstrkanih frizura namjestenih gelom, jednoga dana postati nogometasi, direktori, glumci, pjevaci, tate,..a prije svega ljudi.I tek kada odrastu postat ce svjesni da su I oni, tako mali, bili dio kozracke historije. Da su pohadjali skolu u mjestu sa najvecim brojem povratnika…Da su pobijedili proslost…Da su gradili buducnost.. Jer nas najveci najmanji grad na svijetu ne cine samo nove kuce, bazeni ili kafici bljestavih izloga. Nase mjesto prje svega cine ljudi, cine djeca koja su “vojska najjaca”. Kozarac je uvijek imao dusu, a skola je njen krvotok.
Na kraju zadovoljno konstatujem, “Gdje ima djece, ima i skola, a bogami i zivota.”

Semira Jakupovic (rodj. Halak)


Ko je na portalu: 50 gostiju i nema prijavljenih članova

Spomenik.jpg

PUTNIČE,

TO ŠTO SI SAD TI,

TO SAM NEKAD BIO JA!

A TO ŠTO SAM SAD JA,

TO ĆES JEDNOM BITI TI!

Sa jednog nišana sa mezarija u Kozarcu