Jusuf Arifagić: Kad se probudim, vidim stotinu mogućnosti

Nakon ugodne prepiske sa zaposlenicom Arifagić Investmenta, dogovaramo posjetu firmi u Trnopolju. Put nas vodi kroz predjele i mjesta gdje se stiče utisak da katastrofična slika Bosne i Hercegovine koju prvo sami slikamo, a onda nas i drugi nukaju na to isto, i nije baš tako crna. U Jelahu se sve prelama od auto salona i drugih MSP-a, dalje prema Tesliću i Čelincu vide se dobro uređena gazdinstva, ali i dosta neobrađene zemlje. Još je zima i vegetacija miruje. Prizori bi bili impresivniji da je proljeće kad se priroda budi jednako i ovdje i tamo, ne hajući za entitetske granice.

Dolazimo u Trnopolje. S obje strane puta niz dobro građenih kuća, neke od njih potpuno nove i veoma moderne, mada puste. Ukaže se tu i tamo tek pokoji stanovnik. Slika i lijepa i tužna. Lijepo je vidjeti tako uređeno naselje, tužno što nema vreve i one nestrpljivosti da se s prvim danima proljeća započnu pripreme za dolazeću sjetvu.

Približavamo se velikom privrednom objektu za koji pretpostavljamo da je farma kompanije Arifagić. Skromna tabla na putu potvrđuje našu pretpostavku.
U dvorištu nedovršena kuća, ispred nje radnička menza, a podalje objekat farme. Po uređenosti i na prvu vidimo da je farma u fokusu cjelokupne slike i to ne samo zbog svoje veličine.

Zvonimo i vrata otvara visok snažan čovjek. Pogled mu je proniciljiv i ponešto oštriji nego što bi se očekivalo u ovakvoj prilici. Izgleda da ga je život naučio da povjerenje nikome ne poklanja tako lahko.

Ulazimo u privatnu kuću gdje se nalazi i administracija firme. Odmah je jasno da je to privremeno rješenje, da se prava upravna zgrada ima tek napraviti. Zasad, dovoljno je par kancelarija.

Nakon razmjene uvodnih rečenica, razgovor počinje teći glatko i neusiljeno. Jusuf Arifagić govori o projektu uzgoja crvenih norveških krava, po svemu odgovarajućih bosankoj klimi i uslovima uzgoja, kao da pred nas iznosi najfiniji sublimat svojih dugogodišnjih proučavanja, bez suvišnih detalja, fokusirano i znalački, apsolutno ovladavši tehnologijom pa više ne znate da li se on profesionalno bavi genetikom, elektrotehnikom, veterinarstvom, inžinjeringom, agronomijom. Nesviknuti na ovako konkretni govor od nepoznata čovjeka lišen diplomatskih vrdanja i intelektualnog pehlivanstva, ulazimo sve dublje u razgovor koji se kreće u različitim pravcima i prelazi na teme ratnih dešavanja u Kozarcu, zatočeništva u logorima, izbjeglišta u Norveškoj, povratka, vizije budućnosti Bosne i Kozarca u njoj.

- Kad se ujutro probudim i pogledam svoje Potkozarje, vidim stotinu mogućnosti – kaže Jusuf ne primjećujući koliko je ta rečenica iščašena od bh stvarnosti gdje ljudi sveudilj ponavljaju mazohističku mantru da je ovo najgora od loših zemalja na svijetu. Na našu začuđenost samo će odlučno uzvratiti: U logoru sam sebi rekao: Nikad ne smiješ pokleknuti, nikad oboriti glavu.
U prognanstvu se brzo snašao, njegova komunikacija dovela je do brzih rekacija norveških vlasti pa se proces upoznavanja dvije kulture ubrzao na zadovoljstvo obiju, norveška je kraljica pohodila naše prognanike, a oni su opet shvatili da su došli u zemlju koja pomaže i hrabri, ali ne trpi lezihljeboviće i parazite.

Pokazuje nam konačno farmu. Vlastiti izvor vode, gumeni pod u štali, regulacija mikro klime, velike četke gdje se krave same čiste i masiraju, automatsko izmužavanje, krevetići za telad, posebno mjesto za bikove, nosioce genetskog materijala. I kao da sve to nije dovoljno, pokazuje nam muzičku liniju odakle se kravama pušta muzika, a povrh toga i CD Safeta Isovića koji mu je na poklon donijela Ambasadorica Norveške. Ne znam da li je Sajo nekad pomišljao da bi se njegov sevdah mogao koristiti u slične svrhe, ali sam siguran da bi mu to bilo po volji.

Dogovaramo naredne korake - razmjenu znanja i konkretne vidove saradnje ove firme sa Zenicom. Prva bi bila predstavljanje tehnologije uzgoja crvenog norveškog govečeta zeničkim uzgajivačima u aprilu mjesecu. Po iskazanom interesu farmera, sjemenski materijal bi mogao ući i u zeničke farme uz obavezu da se sačuvaju ženska telad i do narednih generacija stvori čista pasmina koja bi uz pravilan uzgoj i prilagodljivost našim klimatskim uslovima, ponudila mogućnost zapošljavanja većeg broja ljudi. Uz to, udruživanje farmera na kojem tako uporno i neumoljivo insistira EU moglo bi u zemlju donijeti svježi novac i potporu uz višestruke koristi. Arifagić u svemu nudi nesebičnu pomoć.

Dogovaramo naredne susrete u Zenici i Prijedoru gdje bi trebalo da se održi susret sa poslovnim ljudima dijaspore i razmotre mogućnosti ulaganja u zemlju. Obilazak završava na Spomen obilježju u Kozarcu gdje Jusuf s ponosom govori o bogatoj povijesti ovog kraja, ističe zanimljivosti vezane za šaroliki nacionalni sastav sanovništva i herojstvo svojih sugrađana, ne pominjući vlastito.

Kakav bi bio junak našeg doba, pitam se često ovih dana. Dok razmišljam o tome pokušavam napraviti profil Jusufa Arifagića kako sam ga vidio prilikom našeg prvog susreta.
Logoraš koji oprašta, vojnik koji odlučno brani rodnu grudu, prognanik koji širi dijalog, biznismen koji zna da patriotizam dolazi prije profita, čovjek kojem je vjera važnija od religije, bogataš kojeg je djed naučio da se o sirotinju ne smije ogriješiti, vođa koji ne voli riječ entitet, ali mu je zato draga riječ cjelovitost, vizionar koji zna šta bosanskom čovjeku treba, diplomata koji povezuje strance i domaće, dijasporu i maticu, poslodavac koji radnike tretira kao članove porodice.
Imamo li snage proglasiti takvog čovjeka junakom našeg doba, ili bismo radije odigrali još jednu partiju omiljenog bosanskog sporta traženja mahana i podmetanja klipova. Ovaj odgovor svako od nas mora sam za sebe naći.